Tange Kenzo, japanski arhitekt i urbanist (Sakai, 4. IX. 1913 – Tokyo, 22. III. 2005). Najistaknutiji predstavnik japanske modernističke arhitekture, jedan od vodećih svjetskih arhitekata sredine XX. st., predvodnik metabolističkoga pokreta.
Školovanje i rani uspjesi
Djetinjstvo je proveo u Kini, potom u Imabariju, a od 1930. živio je u Hiroshimi, gdje se posebno zainteresirao za zapadnu filozofiju i kulturu, trajno i za Le Corbusierov rad. Arhitekturu je diplomirao na Sveučilištu u Tokyju (1938), odmah se istaknuvši pobjedom na natječaju za projekt Memorijalne dvorane tzv. Sfere zajedničkog prosperiteta Velike istočne Azije (1942), koju je zamislio kao spoj arhitektura šintoističkoga svetišta i rimskoga Kapitolija. Na istom je sveučilištu doktorirao (1959) o urbanizmu i radio kao profesor 1946–74 (od 1963. na katedri za urbanizam).
Prva priznanja stekao je za projekte obnova japanskih gradova poslije Drugoga svjetskog rata, posebno Hiroshime, gdje je izgradio zračnu luku te izveo glasoviti Memorijalni park mira s Memorijalnim muzejom mira i kenotafom (1949. međunarodni natječaj, dovršen 1952). Taj je muzej, koji sadržava informacije o atomskoj eksploziji, inspiriran carskom vilom Katsura, ali funkcionalistički podignut od zemlje masivnim stupovima, s ritmično oblikovanom fasadom te naglašenom vanjštinom i unutrašnjošću golim, grubim betonom, a istaknuto je postavljen na početku dugačke osi golema parka, zamišljena za velika okupljanja oko kenotafa u središtu, oblikom temeljena na tradicionalnim japanskim ceremonijalnim grobnicama.
Tada gradi i vlastitu kuću (1953), također podignutu od tla, načinjenu od tradicionalnih materijala (drvo i papir), temeljeći je na japanskom modulu tatamija i fleksibilnom tlocrtu soba odvojenih kliznim vratima. Iste godine sudjeluje u obnovi Velikoga svetišta Ise, ceremoniji stvaranja točne kopije stare zgrade koja se odvija svakih 20 godina, što ga je potaknulo da staro svetište usporedi s modernističkom strukturom zbog funkcionalnoga dizajna, montažnih elemenata i pristupa materijalu (u knjizi Ise: prototip japanske arhitekture – Ise: Prototype of Japanese Architecture, 1965., s Noboruom Kawazoeom). Crpeći inspiraciju iz lokalnih tradicija, koje mahom interpretira u betonu, katkad i u monumentalnim razmjerima, potkraj 1950-ih stvara upravnu zgradu prefekture Kagawa u Takamatsuu (1958), ekspresivne konstrukcije, te masivnu i čvrstu Gradsku vijećnicu u Kurashikiju (danas Umjetnički muzej Kurashiki, 1960).
Olimpijska arena u Tokyju
S entuzijazmom za nove tehnologije i zapadnjačku arhitekturu, ali prenoseći poznate simbole, ranim je radovima definirao poslijeratni modernizam u Japanu. S timom urbanista i arhitekata 1961. osnovao je vlastiti ured po uzoru na Waltera Gropiusa, pridajući veliku važnost poučavanju arhitekata i poticanju timskoga rada. Inspiriran siluetom rimskoga Koloseja, Le Corbusierovim paviljonom Philips, hokejaškim terenom Eera Saarinena na Yaleu, ali i oblicima bliskima tradicionalnim japanskim seoskim kućama ili čak apstraktnim pagodama, realizirao je za Olimpijske igre u Tokyju Nacionalnu dvoranu Yoyogi (1964), po mnogima jednu od najljepših zgrada XX. st., te bazen, sličnih, manjih oblika. Inovativan strukturni dizajn ostvario je dramatičnim, zaobljenim krivuljama koje se spuštaju s dva velika, središnja potporna kabela razapeta između dva strukturna armiranobetonska tornja jarbola, usidrena u betonsku bazu na tlu, tvoreći krovnu konstrukciju sličnu šatoru. Arena je ubrzo postala reprezentativnim arhitektonskim djelom, ponajprije zbog prepoznatljivoga dinamičnog oblika i strukturnoga ekspresionizma nastala na spoju japanske arhitektonske estetike i zapadnoga modernističkog dizajna, proslavivši Tangea u svijetu.
Urbanističke ideje, metabolizam
Istodobno se bavio urbanističkim promišljanjima. Na kongresu CIAM-a već 1951. s mlađim članovima dovodi u pitanje Atensku povelju i prijedloge o urbanističkom planiranju »funkcionalnoga grada«, smatrajući da ne odgovaraju potrebama ratom razorenih gradova, te u Otterlou 1959. predstavlja nerealizirani projekt Kiyonorija Kikutakea, osnovu budućega metabolističkog pokreta. Ubrzo je na Tehnološkom institutu u Massachusettsu sa studentima izradio urbanistički projekt za stambenu zajednicu od 25 tisuća ljudi iznad bostonskoga zaljeva. S Kikutakeovim projektom predstavio ga je na Svjetskoj konferenciji o dizajnu u Tokyju 1960., uvodeći metabolistički pokret na međunarodnu scenu.
Nekoliko je desetljeća sa suradnicima (Fumihiko Maki, Arata Isozaki, K. Kikutake, Kisho Kurokawa) razvijao urbanistički plan Tokyjskoga zaljeva (1960., revizije 1964. i 1986). Smatrajući da izgradnja grada iz gradskoga središta i radijalni, centripetalni obrazac prometnoga sustava ne bi podnijeli pritisak koji stvaraju svjetski megagradovi (veći od deset milijuna stanovnika), dao je rješenje koje se temelji na gradskoj osi i linearnom razvoju grada preko čitavoga zaljeva (poslije i regije), s tri razine prometa, stupnjevane prema brzini. Neke od tih ideja unio je 1965. u plan obnove Skoplja (teško stradaloga u potresu 1963), koji je pod pokroviteljstvom UN-a ubrzo zadobio međunarodnu reputaciju.
Iako nijedan od njegovih urbanističkih planova nije proveden (skopski tek djelomično), neke je zamisli o urbanim oblicima uspio izvesti u malim mjerilima. Dvije zgrade dovršene su uporabom sličnih principa, Centar za radiodifuziju i tisak Yamanashi u Kofuu (1961), u kojem je stubišta, dizala i druge usluge smjestio u 16 armiranobetonskih stupova, na koje je, grupirajući ih prema funkcijama u zone, postavio urede i druge prostorije, pritom omogućujući buduće širenje zgrade, te Centar za tisak i radiodifuziju Shizuoka u Tokyju (1966). Na čelu skupine od 12 arhitekata vodio je projekt Svjetske izložbe Expo u Osaki 1970., zamislivši ga kao demonstraciju metabolističkoga grada. Radeći na infrastrukturi i generalnom planu izložbe, u središtu golemoga prostora zamislio je Festivalski trg s krovom koji je trebao povezati izložbene prostore te dijeliti prostor na dvije zone (za paviljone i administrativne sadržaje), povezane pokretnim stazama.
Tokyo, međunarodni projekti i nasljeđe
Najveći pečat dao je Tokyju zgradama gotovo skulpturalnoga izgleda: podignuo je tokyjsku katedralu (1964) te osim stare zgrade gradske uprave (1957) izgradio novu u Shinjukuu (1991), jedan od svojih najambicioznijih projekata, kompleks zgrada koji dominira gradskom panoramom. Iako je riječ o tri vrlo visoke strukture povezane pješačkim rutama, ostvario je, nadahnut ikonografijom računalnoga čipa, prepoznatljiv monolitni oblik koji ima status gradske znamenitosti, kao i susjedno zdanje, koje je također projektirao a u kojem se nalazi hotel Park Hyatt.
Stekavši međunarodni ugled, počeo je graditi u različitim krajevima svijeta (zgrada Hawai’i Hochi u Honoluluu, 1972; predsjednička palača u Damasku, 1975; zgrada Vrhovnoga suda Pakistana u Islamabadu, 1993). Kao savjetnik vlade nakon stjecanja neovisnosti Singapura planirao je razvoj i obnovu središnjih dijelova grada (Južna marina), projektirao glavni kampus i kompleks zgrada Tehnološkoga sveučilišta Nanyang, Singapurski zatvoreni stadion (1987) te definirao obris središnje poslovne četvrti projektirajući u 1980-ima i 1990-ima znamenite zgrade (Pickering Operations Complex i UOB Plaza) koje dominiraju horizontom, poput tada najviše zgrade izvan SAD-a (One Raffles Place). Istodobno je izradio plan za Place d’Italie u Parizu (1985), koji bi grad povezao duž osi istok–zapad.
Tangeova ostvarenja postala su simbolom japanskoga poslijeratnog procvata. Bio je prvi japanski arhitekt koji je postignuo golemo međunarodno priznanje, čime je potaknuo zanimanje za suvremenu japansku arhitekturu, te jedan od najoriginalnijih urbanista XX. st. Utjecaj mu nije bio ograničen samo na tzv. Tangeov laboratorij, u kojem su djelovali istaknuti japanski arhitekti (Sachio Otani, K. Kurokawa, A. Isozaki, Hajime Yatsuka, F. Maki); njegove urbanistički vizije i arhitektonske ideje, metabolističke i brutalističke, i danas inspiriraju svjetske trendove i pokrete. Uz mnoga druga priznanja, dobio je Pritzkerovu nagradu (1987).
