Staroslavenski institut, znanstvena ustanova koja istražuje kulturu hrvatskoga srednjovjekovlja, posebice hrvatsko glagoljaštvo, njegove književne dosege i jezik glagoljičnih tekstova, hrvatsku ćirilometodsku baštinu, hrvatski crkvenoslavenski jezik i druge paleoslavističke i paleokroatističke teme. Temelji su takvoj djelatnosti bili udareni 1902. osnutkom Staroslavenske akademije u Krku. Ona je 1928. bila ujedinjena s Hrvatskom bogoslovskom akademijom u Zagrebu kao njezin Staroslavenski odsjek, koji je 1939. prestao s radom. Rad je formalno bio obnovljen 1948., kada je ponovno bila utemeljena Staroslavenska akademija, a na njezino čelo imenovan Svetozar Rittig. Na Rittigov prijedlog, a u suradnji s Josipom Hammom i Vjekoslavom Štefanićem, 1952. Akademija je postala Staroslavenski institut. Zakonskom odredbom 1977. Institut je postao dio Instituta za filologiju i folkloristiku pod imenom Staroslavenski zavod da bi se nakon organizacijskih promjena 1997. vratio imenu Staroslavenski institut. Na čelu ustanove bili su S. Rittig (1952–61), V. Štefanić (1961–67), Anica Nazor (1967–78., 1986–2005), paleoslavistica i leksikografkinja Biserka Grabar (1978–86) te paleoslavistica Marica Čunčić (2005–17).
Od 1952. Staroslavenski institut izdaje časopis Slovo te Radove Staroslavenskoga instituta (otisnuto je devet knjiga; sedam ih je uredio V. Štefanić, po jednu B. Grabar i Ivanka Petrović), u kojima se objavljuju opsežniji radovi. Ustanova je posebno zadužila hrvatsku kulturu objavljivanjem (kao izdavač ili suizdavač) najvažnijih i najljepših hrvatskoglagoljskih kodeksa (Misal po zakonu rimskoga dvora iz 1483., 1971; Hrvojev misal, 1973; Drugi novljanski brevijar, 1977., i dr.). U povodu stote obljetnice krčke Staroslavenske akademije i 50. obljetnice Instituta (1902–1952–2002) otisnut je 2004. zbornik Glagoljica i hrvatski glagolizam (urednici Marija-Ana Dürrigl, Milan Mihaljević, Franjo Velčić). Institut ostvaruje značajne znanstvene projekte, a jedan je od najvažnijih Rječnik crkvenoslavenskoga jezika hrvatske redakcije, u kojem se skuplja i obrađuje leksičko blago rukopisa i tiskanih knjiga od XI/XII. do XVII. st.
