Nazor, Anica, hrvatska paleoslavistica (Potoci kraj Drvara, BiH, 2. II. 1935). Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1959), doktorirala na Filozofskom fakultetu u Zadru (1965). Od 1962. do umirovljenja 2005. bila je zaposlena u Staroslavenskom institutu u Zagrebu (ravnateljica 1967–78. i 1986–2005). Redovita članica HAZU (od 1992), članica Međunarodnoga povjerenstva za Rječnik crkvenoslavenskoga jezika, za hrvatsku redakciju kojega je znanstvena urednica; uređivala i staroslavistički časopis Slovo (1975–2006). Bavila se tekstologijom hrvatske srednjovjekovne glagoljske književnosti. Utvrdila je npr. izravni talijanski predložak senjskomu Transitu svetog Jerolima, proučavala hrvatskoglagoljske legende, fabularnu i didaktičku prozu. Objavila je mnogobrojne radove o hrvatskoglagoljskom tiskarstvu, od kojih mnogi imaju monografski značaj. Osobito je važna njezina izdavačka i organizacijska djelatnost: sudjelovala je u priređivanju većine faksimilnih izdanja najvažnijih hrvatskoglagoljskih knjiga (Hrvojev misal, 1973; Drugi novljanski brevijar, 1977; Spovid općena, 1979; senjski Korizmenjak, 1981; Knjižice krsta Š. Kožičića, 1984; bosanskoćirilički Hvalov zbornik, 1986; Brevijar po zakonu rimskoga dvora, 1991; Senjski misal, 1991) i fragmenata (iz Berčićeve zbirke u Sankt Peterburgu). Znatno je pridonijela promicanju hrvatskoga glagoljaštva u svijetu. Dobila je Državnu nagradu za znanost za životno djelo (2011).
