Stanislav I. Leszczyński [leščɨ'ńsk’i], (poljski Stanisław I (Bogusław) Leszczyński, litavski Stanislovas I Leščinskis, francuski Stanislas Leszczynski), poljski kralj i litavski veliki knez te lorenski vojvoda (Lavov, 20. X. 1677 – Lunéville, 23. II. 1766). Potomak magnatskih obitelji Leszczyński i Jabłonowski koje su podupirale Ivana III. Sobjeskoga te, nakon njegove smrti, dolazak Augusta II. Jakoga na vlast, 1699. naslijedio je oca Rafała kao poznański knez. Augustu je uskratio potporu nakon što je upleo poljsko-litavsku uniju u Sjeverni rat protiv Švedske, a nakon poraza, u kojem su snage švedskoga kralja Karla XIII. prodrle 1702. do Varšave i Krakova, bio je izaslanik velikopoljskog plemstva okupljenoga u Varšavsku konfederaciju – uz potporu Litavske konfederacije (kojoj je pristupio 1703) – a koja je u veljači 1704. svrgnula Augusta II. Dio plemstva proglasio je potom, uz Karlovu potporu, 12. VII. 1704. Stanislava kraljem (okrunjen je 4. X. 1705). August, koji je uživao potporu vojske te malopoljske šljahte okupljene u Konfederaciju u Sandomierzu, abdicirao je u njegovu korist tek 13. X. 1706., nakon vojnih poraza kraj Varšave 1705. i Wschowe 1706. te švedske pobjede nad Rusima kraj Grodna 1706. Stanislavova kratka prva vladavina bila je obilježena nepovoljnim ugovorom sa Švedskom prema kojem je morao prepustiti Livoniju i Kurlandiju te trgovački promet preusmjeriti preko švedske luke u Rigi. Nakon švedskog poraza kraj Poltave 1709. izgubio je potporu te napustio zemlju, a na prijestolje se vratio August II. Više je puta pokušao povratiti vlast te izbjegao dva atentata. Od 1714. do Karlove pogibije 1719. bio je, u Karlovo ime, upravni knez Pfalz-Zweibrückena, nakon čega odlazi u Francusku. Njegova druga kći Marija Leszczyńska postala je 1725. suprugom francuskoga kralja Luja XV. Nakon smrti Augusta II. Jakoga i uz snažnu francusku potporu, a u okružju u kojem poljsko i litavsko plemstvo nije željelo stranog vladara, Stanislav je 12. IX. 1733. premoćno izabran za kralja i velikoga kneza poljsko-litavske države, no proruska manjina proglasila je 7. X. kraljem njegova protukandidata, Augustova sina Augusta III., što je pokrenulo Rat za poljsku baštinu (1733–35), u kojem je Stanislava podupirala Francuska i duge burbonske zemlje, a Augusta Habsburgovci i Rusija. Nakon ruskog osvajanja Krakova 1734. i opsade Gdańska 1734–35 (kada je pobjegao iz grada prerušen), Stanislav je abdicirao 26. I. 1736. Potom je, temeljem diplomatskih pregovora francuskog i habsburškog dvora, 1737. postao vojvoda Lorene i Bara, što je potvrđeno Bečkim sporazumom 1738., uz odredbu po kojoj te zemlje nakon Stanislavove smrti dolaze pod francusku krunu. Bez prave političke moći, ondje se posvetio mecenatstvu, okupljajući u dvorcu u Lunévilleu umjetnike i pisce (Académie de Stanislas, 1750), gradeći crkve, knjižnice i javne trgove u Nancyju (Place Stanislas, Place de la Carrière i Place d’Alliance, uvršteni 1983. na UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine, koje je projektirao Emmanuel Héré de Corny). Sa stajališta aristokratskog prosvjetiteljstva napisao je politički traktat Glas slobode – jamstvo slobode (Głos wolny wolność ubezpieczający, 1743) o reformi poljsko-litavske unije (zastupajući i zamjenu kmetstva rentijerstvom), kao i niz moralnih i filozofskih eseja na francuskome (npr. utopijski Razgovor Europljanina s otočaninom iz kraljevstva Dumokale – Entretien d’un Européen avec un insulaire du royaume de Dumocala, 1752), stekavši ugled »princa-filozofa«. Poznat je njegov polemički odgovor na Raspravu o znanostima i umjetnostima (1750) Jean-Jacquesa Rousseaua oko uloge znanosti i umjetnosti u moralu (1751). O njemu je Giuseppe Verdi skladao komičku operu Jedan dan kraljevanja ili lažni Stanislav (1840).
