Skenderbeg ili Skanderbeg (također Juraj ili Đorđe Kastriotić, turski Iskender-bei, albanski Skënderbeu), albanski knez (Kruja, 1405 – Lezha, hrv. Lješ, 17. I. 1468). Bio je jedan od posljednjih istaknutih boraca koji su se pokušali suprotstaviti osmanskom prodoru na Balkanski poluotok. Kada mu je bilo osam godina, njegov otac Ivan (→ kastriotići) bio je prisiljen predati ga kao taoca sultanu Mehmedu I. U njegovu je saraju Skenderbeg prešao na islam i završio vojnu školu. Istaknuo se kao jedan od najboljih osmanskih časnika u nekoliko vojnih pohoda u Maloj Aziji i Europi pa ga je sultan imenovao generalom. Nakon uspješnih ratova protiv Grka, Srba i Ugara, Murat II. dao mu je naslov valije i postavio ga za upravitelja nekoliko pokrajina u sr. Albaniji. Nakon pobjedonosne tzv. duge vojne protiv Osmanlija (1443–44), koju je vodio J. Hunyadi, Skenderbeg je pobjegao iz Edirnea i vratio se u Albaniju, gdje se lukavstvom domogao utvrđene Kruje. Pod svojim je zapovjedništvom uspio ujediniti sve albanske kneževe u Lješku ligu (1444), koja je bila osnovana radi borbe protiv Osmanlija. U početku ga je Murat II. priznao za albanskog tributarnoga kneza, ali je Skenderbeg uskoro podignuo ustanak za oslobođenje Albanije od osmanske vlasti. Pošto su Osmanlije 24 puta neuspješno pokušali zauzeti Kruju, sam je Murat II. na čelu velike vojske krenuo u pohod i 1450. opsjeo grad, koji je Skenderbeg ipak uspio obraniti. U svojim je ratovima Skenderbeg imao potporu Papinske Države, Mletačke Republike i Napuljskoga Kraljevstva; pape su mu podijelili naslov athleta Christi. Najveća mu je potpora bio aragonski i napuljski kralj Alfons V. Velikodušni, čijim je vazalom postao 1451. Unatoč tomu, Osmanlije su ga uspjeli poraziti kraj Berata 1455., nakon čega je prešao u Italiju. Poslije je u Napulju bio vojvoda aragonske vojske protiv Anžuvinaca. U Mletačko-turskom ratu branio je Kruju od Osmanlija (1466–67), ali je ubrzo nakon toga umro.
