Sibilske knjige (grčki Σιβύλλεια βιβλία, Sibýlleia biblía, latinski Libri Sibyllini), zbirka u kojoj su navodno bila prikupljena Sibilina proročanstva, zapisana na grčkome u heksametrima. Zbirke pokajničkih rituala i obrednih propisa kao misterijska književna vrsta možda su etrurskoga, odnosno još starijega grčkog ili orijentalnoga podrijetla (vjerojatno VI. st. pr. Kr.), a bile su raširene diljem antičkoga svijeta, napose na istoku, o čemu svjedoči podatak da je u Augustovo doba uništeno oko 2000 »sibilskih« knjiga (kao »neautentičnih«). Prema rimskoj legendi (kako je prenose Aulo Gelije, Laktancije Firmijan i Origen), neka je starica, vjerojatno Sibila iz Kume, prodala rimskomu kralju Tarkviniju Oholomu tri takve knjige. Čuvale su se u Jupiterovu hramu na rimskom Kapitoliju, a nadzor nad njima bio je povjeren posebnomu svećeničkom kolegiju koji bi, kada bi Rimu zaprijetila opasnost, napose od prirodnih nepogoda, odlukom Senata konzultirao knjige. Poznato je 18 konzultacija, posljednja 363. godine. Sibilske knjige većim su dijelom uništene u požaru 83. pr. Kr. za građanskoga rata, a 76. pr. Kr. Senat je na istok odaslao izaslanstva da prikupe sve poznate rukopise te je, prema Tacitu, priređena nova zbirka probrana od rukopisa iz Ilija, Eritre, Sama, Sicilije i Afrike, kojoj su pridodani i zapisi tiberske Sibile. August ih je kao pontifex maximus 12. pr. Kr. dao prenijeti u Apolonov hram na Palatinu, gdje su pregledane, prepisane i pohranjene. Ne zna se kada su i kako nestale; prema Namacijanu, vojskovođa Flavije Stilihon dao ih je 405. spaliti jer je sibilski kolegij nepovoljno protumačio izglede za njegovu vladavinu.
U prvim stoljećima, za kasne antike i ranoga kršćanstva, nastala je i javna imitacija sibilskih knjiga, tzv. Sibilska proročanstva (Oracula Sibyllina), u konačnoj reviziji u 12 knjiga priređena i kompilirana najvjerojatnije u VI. st. u grčko-hebrejskom kulturnom krugu kao pastiš grčke i rimske mitologije sa židovskim, gnostičkim i kršćanskim tumačenjima te apokaliptičnim i eshatološkim umetcima. Često su pogrešno poistovjećivane sa Sibilskim knjigama. Poznato je 14 rukopisa, mahom iz XIV. i XV. st. Najstariji je segment, identificiran kao hebrejski (knj. III–V), nastao u Aleksandriji za vladavine Ptolemeja VI. Filometora (186–145. pr. Kr.), a tijekom stoljeća razni su se fragmenti uređivali i prilagođavali različitim kulturnim i religijskim predodžbama, pri čemu se neke knjige prepoznaju kao rad anonimnih kršćanskih pisaca, a neke kao preradba starije hebrejske građe, najvjerojatnije tijekom III. i IV. st. Nije dokazano da se ijedan fragment »izvornih«, »rimskih« Sibilskih knjiga, kojih je tekst ostao nepoznat javnosti, nalazi u Sibilskim proročanstvima kojih je književna vrijednost neznatna.
