Seldžuci, ogranak turkijskog oguskoga plemena Kinik (Kınık), koje je u IX. st. živjelo na prostoru istočno od Aralskoga jezera, u Turkestanu. Nazvani su po Seldžuku, utemeljitelju seldžučke dinastije. Seldžuk je nakon smrti svojega oca Dukaka (druga polovica X. st.) kao vojni poglavar (subaša) najprije stupio u službu oguskoga kagana, a nakon sukoba s njim prebjegao je s velikim dijelom plemena na područje grada Dženda (Džand) na Sir-Darji, gdje je prešao na sunitski islam. U Transoksaniji (područje između Amu-Darje i Sir-Darje) Seldžuci su bili ratnici u službi perzijskih Samanida, potom turkijskih Karahanida te perzijskih Bujida. Seldžukovi unuci Togrul (u. 1063) i Čagri (u. 1060) iskoristili su slabost Gaznavida i 1040. preoteli im Horezm, Horasan i područja uz južnu obalu Kaspijskoga jezera. Togrul je u abasidskoj službi srušio bujidsku vlast u Bagdadu i od kalifa dobio naslov sultana (1055), nakon čega su Seldžuci osvojili bujidske zemlje u zapadnom Iranu. S Togrulom, koji je stolovao u Bagdadu, započelo je razdoblje Velikih Seldžuka. Njegov nasljednik Alp Arslan (1063–72), Čagrijev sin, ujedinio je pod svojom vlašću seldžučku državu, učvrstio dotadašnje stečevine u Perziji i Turkestanu i pokrenuo novi val osvajanja. Zauzeo je Armeniju i Gruziju (1064) i napao bizantsku Malu Aziju te potukao u bitki kraj Manzikerta bizantskoga cara Romana IV. Diogena (1071). Alp Arslanov sin Malik-Šah (1072–92) nastavio je širenje u Maloj Aziji, osvojio Siriju (1075) i Palestinu (1076), a na istoku pokorio Gaznavide i Karahanide. Pod Malik-Šahovom je vladavinom seldžučka država dosegnula politički i kulturni vrhunac, a nakon njegove smrti zapala je u krizu i raspala se na više manjih država, kojima su samostalno vladali pojedini ogranci Seldžukida. Nakon Malik-Šahova sina Barkijaruka (1094–1105), moć Seldžuka pokušao je obnoviti njegov brat Ahmed Sandžar (1118–57), koji je od 1097. vladao u Horasanu. Seldžučka vlast u Iraku i Iranu bila je srušena 1194., kada je Togrul III. (1176–94) pao u borbi protiv horezmskoga šaha. U Siriji je zasebnu seldžukidsku granu osnovao Tutuš I. (1078–95), čiji su potomci vladali u Damasku do 1105. i u Alepu do 1117. Najdulje su se Seldžuci održali u Maloj Aziji. Rumski ili Ikonijski Sultanat (od 1097. prijestolnica Konya), koji je 1076. osnovao seldžučki vojskovođa Sulejman bin Kutalmiš (u. 1086), a potom preuzeo njegov sin Kilidž Arslan I. (1092–1107), postojao je do 1307. Potkraj XII. st. Seldžuci su pod svojom vlašću ujedinili sva islamska područja u Maloj Aziji. U drugoj polovici XIII. st. rumseldžučki su sultani postali vazalima mongolske dinastije Ilkanida. Na ruševinama Rumskoga Sultanata, koji se ugasio s posljednjim predstavnikom dinastije Masudom II. (vladao do 1307), među mnogobrojnim su se manjim emiratima uzdignuli Turci Osmanlije pod Osmanom I., koji se potkraj XIII. st. proglasio neovisnim vladarom. Njegovi su potomci stvorili carstvo koje je naslijedilo i nadmašilo moć seldžučke države.
Razdoblje Velikih Seldžuka, osobito u Iranu i Iraku, obilježio je gospodarski i kulturni uzlet. Seldžučki osvajači, do tada nomadi, brzo su prihvatili stečevine arapsko-perzijske kulture (perzijski postaje službeni jezik uprave) i dali joj vlastito obilježje. Seldžučki stil u graditeljstvu našao je izraz u gradnji džamija, monumentalnih mauzoleja i tvrđava. Kulturna središta (Nišapur, Rej, Konya, Bagdad, Mosul, Damask, Alep) bila su poznata po umjetničkom obrtu (zlatarstvo, drvorezbarstvo), a razvilo se i umijeće unutrašnje dekoracije (mozaik od majolike, ukrašavanje tepisima) te minijaturno slikarstvo i kaligrafija. Zasluga za osnivanje institucije klasične medrese često se pripisuje Nizamul-Mulku (1018–92), učenjaku i veziru seldžučkih vladara Alpa Arslana i Malik-Šaha. Velika Nizamul-Mulkova inovacija bila je dodjela stipendija studentima te gradnja velikih studentskih internata pridruženih medresama. Širenjem vlasti Seldžuka taj je model doživio veliku popularnost, pa su brojne nove medrese, po njem nazvane nizamije, osnivane diljem Bliskoga istoka i Male Azije, a s Osmanlijama su stigle i na Balkan. U povijesti islama seldžučka vlast donijela je pobjedu sunita nad šijitima. Prema kršćanstvu Seldžuci su zauzeli netrpeljivo stajalište nasuprot snošljivijoj politici abasidskih kalifa pa se vjerska mržnja između islamskoga i kršćanskog svijeta pojačala, što je izrazito nepovoljno utjecalo na sigurnost hodočasnika na putu u Svetu zemlju i postalo jednim od razloga za pokretanje križarskih ratova. Najvažnije su pak posljedice toga razdoblja bile etničke promjene nastale u XI–XIII. st. na prostoru Bliskog istoka i osobito u Maloj Aziji, kamo je počeo snažno prodirati turski element, započevši time postupni proces islamizacije te potiskivanja grčkog elementa na zapadu i armenskoga na istoku Male Azije.
