Pula (talijanski Pola), luka i najveći grad Istre; 52 220 st. (2021). Leži u jugozapadnome dijelu istarskoga poluotoka, na obali dobro zaštićena zaljeva. Od mnogobrojnih sačuvanih spomenika iz rimskoga doba ističu se slavoluk Sergijevaca, bogate arhitektonske i reljefne dekoracije, te Augustov hram s početka I. st., amfiteatar Arena (I–II. st.), po veličini šesti očuvani amfiteatar na svijetu (132,45 m × 195 m, visina očuvanoga plašta iznosi 32,45 m, a mogao je primiti 23 000 gledatelja), te Herkulova (sredina I. st. pr. Kr.) i Dvojna vrata (Porta gemina, II. st.). U kasnoantičko doba izgrađene su prve crkve (mala dvoranska crkva s početka IV. st.), a katedrala, podignuta kao trobrodna bazilika u V. st., pregrađivana i dograđivana u gotici (prozori na bočnim zidovima), renesansi (stupovi i lukovi srednjega broda koji nose krovnu konstrukciju) i baroku (pročelje sa zvonikom), i danas je u funkciji. U bizantsko doba nastale su mnoge crkve, a najznačajnija je sv. Marija Formoza (polovica VI. st.), od koje je očuvana bočna kapela. Bizantska je i današnja pravoslavna crkva sv. Nikole (do XVI. st. Velika Gospa), a postoje tragovi mnogih drugih crkava u gradu i neposrednoj okolici. Najpoznatiji samostani, osim sv. Marije Formoze, bili su sv. Teodor i sv. Mihovil na brdu iznad Pule. U XIII. st. podignuti su crkva sv. Franje i franjevački samostan. Nekoliko gotičkih palača sačuvano je u staroj gradskoj jezgri. Komunalna palača, sjedište gradske vlasti od XI. st., zbog mnogobrojnih izmjena nosi tragove romaničkoga, gotičkoga, renesansnoga i baroknoga graditeljstva. Kaštel odnosno mletačka utvrda primjer je vojnoga graditeljstva s početka XVII. st. S procvatom graditeljstva potkraj XIX. st. nastale su mnogobrojne građevine u historicističkom i secesijskom stilu (Admiralitet, nekoliko vila na Verudi i dr.), a od 1930-ih nekoliko vrijednih ostvarenja u duhu moderne (pošta, stambene zgrade), napose zgrada tržnice, rani primjer uporabe novih građevnih materijala (čelika i stakla). Pula je kulturno središte u kojem se održavaju mnogobrojne smotre (filmske, glazbene i dr.). Sveučilište Jurja Dobrile (osnovano 2006) s odjelima za ekonomiju i turizam (od 2013. Fakultet za ekonomiju i turizam »Dr. Mijo Mirković«), humanističke znanosti, glazbu, odgojne i obrazove znanosti te za studij na talijanskome jeziku. Visoka učiteljska škola i Visoka tehničko-poslovna škola. Arheološki muzej Istre (osnovan 1902. kao Gradski muzej Pule, a od 1925. Kraljevski muzej Istre) i Muzej suvremene umjetnosti Istre; Sveučilišna knjižnica (osnovana 1949); kazalište. Zvjezdarnica (osnovana 1869). Brodogradnja (brodogradilište Uljanik na istoimenom otočiću), metalna (brodski strojevi), elektrotehnička (elektromotori), tekstilna, prehrambena, građevinska (cement) industrija; proizvodnja stakla i dr.; tiskarstvo. Razvijen je turizam (u okolici hotelsko-turistička naselja i nacionalni park Brijuni); marine za jahte (u luci, Veruda, Pomer). Prometno središte (želj. pruga Pula – Ljubljana; ceste: Pula – Trst, Pula – Rijeka i Pula – Ljubljana; zračna luka). – Na mjestu današnjega grada, na brežuljku na kojem je danas Kaštel (mletačka utvrda iz XVII. st.), oblikovalo se početkom I. tisućljeća pr. Kr. gradinsko naselje (ostatci kiklopskih zidina), a sredinom I. st. pr. Kr. u podnožju toga brežuljka osnovana je kolonija rimskih legionara (Colonia Pietas Iulia Pola) kojoj je pripadalo poljoprivredno područje južne Istre (od Limskoga do Raškoga zaljeva). Od razdoblja Augustove vladavine (27. pr. Kr. do 14. god.) pa do kraja I. st. Pula se razvila kao atipična rimska urbana cjelina (ulični sustav pratio je gradinski kružni tlocrt) opasana gradskim zidinama. Unutar nje dominirali su na zapadnom dijelu forum, a na istočnome malo kazalište. Svi su ostali veliki javni objekti, poput amfiteatra (iz I–II. st.), velikoga kazališta i vodocrpilišta, bili podignuti izvan gradskih zidina. Do druge polovice V. st. u sjevernom dijelu grada niknulo je biskupsko središte (na mjestu crkve iz IV. st. izgrađena je katedrala s biskupskim dvorom i krstionicom), a za bizantske uprave (od 533) u južnom je dijelu grada ravenski nadbiskup Maksimijan podignuo crkvu i samostan sv. Marije Formoze. Za vladavine franačkih vladara (od 788), kraljeva i careva Svetoga Rimskoga Carstva (od 962), te istarskih markgrofova (od sredine XI. st.) Pula se postupno preobrazila u gradsku zajednicu komunalnoga tipa. Kada su istarskim markgrofovima postali akvilejski patrijarsi (1208), osobito u doba patrijarha i markgrofa Bertolda V. Andechs-Meranskoga (1218–51), Pulom su zagospodarili članovi plemićke obitelji Castropola. Za njihova gospodstva u Puli je na zapadnoj padini brežuljka, između Kaštela i Foruma, sagrađen franjevački samostan i crkva sv. Franje. Godine 1331. Castropole su bili svrgnuti s vlasti i protjerani iz Istre, a uz vojnu pomoć kneza Fridrika III. Frankapana gradska uprava bila je predana Veneciji. Nakon skore političke podjele Istre na obalni (mletački) i unutarnji (austrijski) dio, uslijedilo je doba gospodarskoga zastoja istarskih gradova. Uz to je Pula pretrpjela više epidemija kuge, a u XVI. st., zbog širenja malarije, mletačke vlasti nisu uspijevale kolonizacijama stanovništva iz Hrvatske, Dalmacije, Italije, Albanije i Grčke zaustaviti odumiranje grada. U XVIII. st. Pula je imala manje od 1000 stanovnika. Nakon propasti Mletačke Republike (1797) i smjena austrijske (1797–1805) i francuske vlasti (1805–13) nastupilo je stabilno razdoblje austrijske vladavine do kraja I. svjetskoga rata (1918). Ključni trenutak u obnovi Pule dogodio se između 1848. i 1853. kada je Pula postala glavnom ratnom lukom Habsburškoga Carstva s ratnim brodogradilištem (K. u K. Kriegsmarine See-Arsenal, danas Uljanik), koja je željeznicom povezana (1867) s Bečom. Grad je uskoro postao stjecištem tehničke i vojne inteligencije, te radništva iz svih dijelova Carstva. U javnoj su uporabi bili njemački, talijanski i hrvatski jezik, ali su se u gradskoj svakodnevici govorili i madžarski, slovenski, češki, slovački i ostali jezici s područja Carstva. Od 1857., kada je imala 3628 st., do 1910. Pula je po broju stanovnika narasla na 59 498 st. (od čega je gotovo 23 000 otpadalo na nehrvatske i netalijanske stanovnike) i naglo se proširila na područje oko Staroga grada, gdje su bili podignuti mnogi vojni, javni i crkveni objekti. Na kraju I. svjetskoga rata ratno je brodovlje bilo predano predstavnicima Narodnoga vijeća SHS (28. X. 1918), ali je već 31. X/1. XI. talijanska diverzantska jedinica potopila brod Viribus Unitis. Četiri dana poslije u Pulu su ušle talijanske postrojbe. Nakon tih događaja gotovo je cjelokupno nehrvatsko i netalijansko stanovništvo napustilo grad, a u doba Rapallskog ugovora (12. XI. 1920), kojim je Pula pripala Kraljevini Italiji, demografski osiromašen grad (1921. god. 38 591 st.) poprimio je izrazito talijanski karakter. Uspostavom fašističke diktature (1926) Hrvatima su bili zabranjeni svi oblici demokratskih sloboda (u nepunu godinu dana zatvorene su hrvatske škole, gospodarske ustanove, i novine, a mnogobrojni su hrvatski intelektualci i svećenici emigrirali). Talijanizacija grada bila je ubrzana useljavanjima novih stanovnika s prostora Italije (prema popisu stanovništva iz 1931. grad je imao 44 219 st.) i premda je Pula bila središtem pokrajinske uprave za gotovo cijelu Istru (Provincia di Pola), odsječena od prirodnoga zaleđa nije se uspijevala gospodarski razviti. Padom fašizma (1943) nastupilo je kratkotrajno razdoblje njemačke okupacije, za koje su Saveznici izveli 23 zračna napada na Pulu (prvi 9. I. 1944). Partizanske su postrojbe oslobodile razoreni grad 5. V. 1945., ali su ga već 9. VI. morale predati savezničkoj vojnoj upravi. Potpisivanjem Pariškoga mirovnog ugovora (10. II. 1947) ostvarene su pretpostavke pripojenja grada matici zemlji, pa je 15. IX. 1947. Pulu preuzela hrvatska komunistička vlast. Do toga je trenutka već bio započeo masovni odlazak pulskih Talijana (ali i Hrvata) pa je prema popisu stanovništva 1948. u gradu živjelo samo 20 812 stanovnika. Doba obnove, industrijalizacije i urbanizacije te stvaranja regrutnoga središta Ratne mornarice JNA demografski je oživjelo Pulu, koja je prema popisu iz 1981. dosegnula broj od 56 153 stanovnika. U Domovinskom ratu civilna i vojna tijela RH preuzela su tijekom jeseni 1991. mnoge objekte JNA, uključujući i zračnu luku, a Puljani, mahom uključeni u sastav 119. brigade Hrvatske vojske, sudjelovali su (1991–95) u obrani i oslobađanju središnje Hrvatske.