Plutarh (grčki Πλούταρχος, Ploútarkhos), grčki povjesničar, biograf i filozof (Heroneja, Beocija, 46 – ?, 125). Smatra se posljednjim predstavnikom opće grčke obrazovanosti. Nakon 67. godine studirao je filozofiju, matematiku i govorništvo na atenskoj Akademiji. U Rimu je, pod zaštitom careva Trajana i Hadrijana, poučavao filozofiju, a potkraj života bio je Apolonov svećenik u rodnoj Heroneji. U filozofiji je nastojao pomiriti platonovske i aristotelovske teze. Novoplatonistički razlikuje Jedno (bog), um, dušu, oblik materije i materiju samu. Napisao je oko 227 djela. Pod imenom Moralia (grčki Ἠϑιϰά) sačuvale su se njegove popularno-odgojne rasprave filozofskoga, religijskoga, političkoga, prirodoslovnoga, književnog i drugog sadržaja. Poznatiji je po svojim Usporednim životopisima (grčki Βίοι παράλληλοι), u kojima usporedno donosi biografije jednoga Grka i jednog Rimljanina (npr. Tezej i Romul, Likurg i Numa Pompilije). Tim izvanredno živo, anegdotski pisanim životopisima (Koriolan, Timon Atenjanin, Julije Cezar, Antonije i Kleopatra) služio se Shakespeare u svojim dramama.
Plutarh je o glazbi ostavio niz važnih napisa u složenome djelu Moralia (dijalog O glazbi – Περὶ μουσιϰῆς smatra se danas apokrifnim), u kojima raspravlja o glazbenom životu u antičkoj Grčkoj, pitagorovskoj matematici i glazbenoj teoriji, glazbenim formama i ljestvicama, etičkoj dimenziji glazbe, povijesti glazbala i dr. Zauzimao se za obnovu klasičnoga grčkog stila i novo filozofsko određenje glazbe u odnosu na njemu suvremenu glazbu. Plutarhovi glazbeni tekstovi bili su popularni u Bizantu, na europskom zapadu zabilježeni su u rukopisima od XII. stoljeća, a prvi tiskani prijevod na latinski (Carlo Valgulio, Proemium in musicam Plutarchi…, 1507) znatno je utjecao na renesansni glazbeni humanizam.
Na hrvatski su Plutarhova djela prevodili Stjepan Senc (Plutarhovi usporedni životopisi, I–II, 1891–92), Zdeslav Dukat (Drevne izreke, 2000; Usporedni životopisi, I–II, 2009) i Petra Šoštarić (Pitijski dijalozi, 2009).
