Pindar (grčki Πίνδαρος, Píndaros), grčki pjesnik (Kinoskefala kraj Tebe, 522. ili 518. pr. Kr. – vjerojatno Arg, nakon 426. pr. Kr.). Prema legendi, potjecao je iz aristokratske obitelji; mnogo je putovao; pjesme je pisao po narudžbi neke zainteresirane osobe ili kojega grada. Stekao je velik ugled već za života. Od njegova raznolika i bogata opusa koji je u antici opsezao 17 knjiga i sadržavao mnogobrojne vrste (prozodije – ophodne pjesme; himne, peane – pjesme u čast Apolonu; ditirambe – pjesme u čast Dionizu; partenije – zborne pjesme za djevojačke zborove; hiporheme – plesne pjesme; enkomije – pohvalne pjesme u čast određene osobe; trene – tužaljke za mrtvima i epinikije – svečane pjesme u čast pobjednika na općegrčkim gimnastičkim natjecanjima), sačuvali su se mnogi ulomci, a u cijelosti 44 epinikija. Zbog svečanoga tona koji vlada u njima, ta je zbirka epinikija nazvana Odama, a prema mjestu gdje je postignuta pobjeda one se dijele na četiri skupine: Olimpijske (Ὀλυμπιονῖϰαι, 14), Pitijske (Πυϑιονῖϰαι, 12), Nemejske (Νεμεονῖϰαι, 11) i Istamske (Ἰσϑμιονῖϰαι, 7). Pindar je za epinikije (u kojima se uz pobjednika slavi i njegov zavičaj te jedno božanstvo, a u središtu je izložen mit u vezi sa sadržajem) skladao i glazbu. Njegov je umjetnički jezik utemeljen na dorskom dijalektu, a stil mu odlikuju smjele metafore, žive pjesničke slike i etičke sentencije. Vjeran tradicionalnim vrijednostima, Pindarov je ideal vrline sadržavao sklad tjelesnih i duhovnih svojstava (tj. sklad etike i atletike) te je imao veliko kulturno značenje i u potonjim stoljećima. Smatra se najvećim predstavnikom grčke korske lirike. Znatno je utjecao na lirske pjesnike u antici (što je vidljivo i u korskim dijelovima grčke tragedije), a njegova oda (pindarska oda) imala je jakih odjeka i u novovjekim, modernim književnostima Italije, Francuske, Njemačke, Engleske, Poljske, Rusije i dr.
