Perugino [perui:'no] (pravo ime Pietro Vannucci), talijanski slikar (Città della Pieve kraj Chiusija, između 1445. i 1452 – Fontignano kraj Perugie, II. ili III. 1523). Formirao se pod utjecajem dviju značajnih renesansnih škola: umbrijske preko Piera della Francesce, od kojega je preuzeo primjenu perspektive, i firentinske preko A. del Verrocchija, čiji je učenik bio u Firenci između 1470. i 1472. Djelovao u Firenci, Rimu i ponajviše u Perugi. Predstavnik je umbrijske slikarske škole prije svojega učenika Rafaela. U slikama i freskama biblijske, rjeđe mitološke prizore prikazuje jednostavno i bez dramatičnosti, a simetrično grupirane likove uklapa u arhitektonske konstrukcije dubokih pejzažnih pozadina. Glavno djelo iz ranoga razdoblja freske su u Sikstinskoj kapeli (1480–82), a iz zreloga freske u firentinskoj crkvi Sta Maria Maddalena dei Pazzi (1493–96) i u palači Collegio del Cambio u Perugi (od 1499). Izradio je velik broj oltarnih slika (Oplakivanje Krista; Zaruke Bl. Djevice Marije; Majka Božja na prijestolju sa svecima; Polaganje u grob; Sv. Sebastijan; Vizija sv. Bernarda) te nekoliko portreta. U potonjem razdoblju slikao je uglavnom replike svojih ranijih djela. Učenik i suradnik bio mu je i B. Pinturicchio. U XIX. st. bio je uzor njemačkih slikara nazarenaca i engleskih predrafaelita.