Pazin (talijanski Pisino, njemački Mitterburg), grad u središnjoj Istri, sjedište Istarske županije; 3981 st. (2021). Leži na vapnenačkom brežuljku (381 m apsolutne visine) iznad Pazinske jame, u koju ponire Pazinčica. Pazinski kaštel (spominje se 983) s Etnografskim muzejom Istre (osn. 1955) i Muzejom grada Pazina; pod tvrđavom plemićke palače (XV–XVII. st.). Kaštel ima četiri trakta organizirana oko središnjega dvorišta. Valjkasta je kula romanička, kvadratna kula i glavni ulaz su iz XV. st., a sadašnji izgled kaštel je ugl. dobio 1537–40., kada su tadašnji gospodari Mosconi podignuli snažno sjeverno i istočno krilo. Kaštel je bio okružen opkopima, a kroz petera vrata ulazilo se preko pokretnih mostova. Gotička župna crkva sv. Nikole (spominje se u XIII. st.) 1441. dobila je kasnogotičko svetište nadsvođeno mrežastim svodom što ga je oko 1470. južnotirolski majstor oslikao većim brojem prizora iz stvaranja svijeta. Crkvi su u baroku bile dodane kapele (XVII. st.) i mramorni oltari (XVIII. st.). Franjevački samostan (XV. st.) s crkvom Pohođenja Marijina (crkva s kasnogotičkim svetištem iz 1481. barokizirana je 1729). Tekstilno-kemijska i prehrambena (mesna industrija, tvornica stočne hrane; vinski podrum) industrija, proizvodnja plastike; tiskarstvo; obradba kamena; u okolici kamenolomi (građevni i ukrasni kamen). – Naselje je postojalo vjerojatno od IX. st., a prvi je put spomenuto u ispravi rimsko-njemačkoga cara Otona II. (7. VI. 983), kojom se utvrda (Castrum Pisinum) predavala u posjed porečkomu biskupu. God. 996. feud je pripao akvilejskomu patrijarhu (1012. potvrdio kralj Henrik I.), koji ga je 1060. predao porečkomu biskupu, pod čijom je vlašću ostao do 1160-ih, kada je došao u ruke Meinharda, gospodara Črnoga grada. Meinhard je ondje osnovao Pazinsku knežiju, koja je imala vlast nad okolnim posjedima, a doveo je i nove stanovnike. Njegova kći Matilda udala se za Engelberta Goričkoga, čime je Pazin došao pod vlast grofova Goričkih. God. 1374. nasljeđivanjem je došao u posjed obitelji Habsburg, koja ga je davala pod hipoteku ili u zakup nizu posjednika (knezovi Devinski, obitelji Walsee-Enns, Dür, Mosconi, Cvjetković, Khevenhuller, Kaitschach, Függer, Barbo, Eggenburg), u čije su ime često posjedima upravljali kapetani. Za rata između Mletačke Republike i rimsko-njemačkoga cara Maksimilijana I. Habsburškoga (1508), Pazin i područje knežije došli su kratkotrajno pod vlast Mletačke Republike. Podatci o prihodima posjeda, kao i o stanovništvu i njegovim opterećenjima, sadržani su u urbarima, a najstariji je sačuvani onaj iz 1498 (prilikom buna seljaka 1578. i 1598. bili su doneseni novi urbari). Povećanje broja stanovnika u XVI. st. pokazuje povoljne prilike i doseljavanje življa koji je bježao pred osmanskim osvajanjima. U istom su stoljeću stanovnici predgrađa i podgrađa kaštela dobili prava, uključujući i samostalno sudstvo. Nakon Uskočkoga rata (1615–18) Habsburzi su prodali Pazin pa su njime sve do 1766. upravljale mnoge obitelji (furlanska obitelj Frangipane, Porcia, Auersberg, de Prié). Tada je došao u vlasništvo obitelji Montecuccoli, čiji su članovi gospodarili kaštelom do sredine XIX. st. Nakon kratkotrajne francuske vlasti 1810–13., Pazin je od 1814. bio kotar u sastavu Riječkoga okružja, a od 1825. do 1861. postao je upravnim središtem Istre pa se ondje nalazilo sjedište Istarskoga okružja. Izgradnjom željezničke pruge Divača–Pula 1876. ojačala je i njegova prometna važnost. Od 1868., kada je bila osnovana općina Pazin, svu vlast u gradu imali su Talijani, a od 1886. općinsko poglavarstvo Pazina činili su Hrvati i takvo se stanje zadržalo do raspada Austro-Ugarske Monarhije (1918). God. 1897. otvorena je Hrvatska čitaonica, a 1899. Hrvatska gimnazija. U gradu je djelovala i talijanska gimnazija. Potkraj XIX. i početkom XX. st. znatno se razvila urbana jezgra Pazina, koji je postao središte hrvatskoga nacionalnoga pokreta u Istri. Nakon razdoblja talijanske uprave, donesene su Pazinske odluke (13. IX. 1943) o priključenju Istre Hrvatskoj. U 1970-ima i 1980-ima Pazin doživljava značajan gospodarski rast (Pazinka, Puris); broj stanovnika raste (3462 st., 1971; 5282 st., 1991). Uspostavom županijskoga sustava u prosincu 1992. postao je sjedište Istarske županije.