Osor, gradić na jugozapadnoj obali otoka Cresa; 26 st. (2021). Leži na uskoj prevlaci između otokâ Cresa i Lošinja koju presijeca umjetni Osorski tjesnac (pokretni most). Gradske zidine (prapovijesne, rimske i srednjovjekovne). Iz rimskoga su doba monumentalna palača s mozaicima, vile i temelji hrama. Na groblju je starokršćanska dvojna bazilika s martirijem i krstionicom (VI. st.). Predromanička crkva sv. Platona. Romanički benediktinski samostan s bazilikom sv. Petra (XI. st.); osorskim benediktincima pripadao je i vrijedan evanđelistar iz druge polovice XI. st., pisan beneventanom i urešen minijaturama montecassinskoga tipa (čuva se u Vatikanskoj knjižnici). Romaničke crkve sv. Marka i sv. Katarine, renesansna katedrala Uzašašća Blažene Djevice Marije iz 1498. sa zvonikom (38 m) iz XVII. st., biskupski dvor (XV. st.; muzej sakralne umjetnosti), crkva sv. Gaudencija (XV. st.). U uvali Vijar uz jednobrodnu crkvu sv. Marije iz 1414. osnovali su franjevci trećoredci, glagoljaši, potkraj XV. st. samostan. Gradska vijećnica (XV. st.) s lapidarijem (muzej). Turizam; Osorske glazbene večeri (od 1976). – Osor je nastanjen od prapovijesnoga vremena, o čem svjedoče ostatci ilirirskih gradina, megalitski zidovi te grobovi iz brončanoga doba. Zahvaljujući smještaju na uskoj prevlaci što povezuje otoke Cres i Lošinj još je od staroga vijeka bio važna prometnica. Grcima je bio poznat pod imenom Apsorros, a spominje se u vezi s legendom o Argonautima. U rimsko doba bio je municipij (Apsorus) te važna luka na plovnome putu od Salone do Akvileje. Padom Zapadnoga Rimskog Carstva (476) Osor je bio uključen u sastav bizantske Dalmacije, a u VI. st. postao je središtem biskupije (→ osorska biskupija). Grad su 841. spalili i opustošili Saraceni. U srednjem vijeku (sve do XV. st.) po njem je nazvan cijeli cresko-lošinjski otočni niz (Osorski otoci). U prvoj polovici X. st. Osor se nalazio pod vlašću hrvatskog vladara Tomislava, nakon toga su se smjenjivale bizantska i mletačka vlast, sve do razdoblja vladavine Petra Krešimira IV. i Zvonimira (XI. st.). Nakon toga kratkotrajno su njime vladali ugarski vladari, od 1118. Mlečani, 1358–1409. hrvatsko-ugarski kraljevi, a zatim do do 1797. ponovno Mlečani. Sve do XV. st. grad je bio upravno središte Cresa i Lošinja, ali je tada zaustavljen njegov razvoj, ponajviše zbog toga što su Mlečani preselili upravno-političko središte otoka u grad Cres, koji je ujedno postao i novim biskupskim sjedištem. Osim toga, grad su u istom razdoblju pogodile epidemije malarije, a potom i česti uskočki napadi u XVI. i XVII. st. Od propasti Mletačke Republike (1797) do kraja I. svjetskoga rata Osor je bio pod austrijskom upravom, izuzevši razdoblje francuske vladavine (1805–15). Rapalskim ugovorom 1920. bio je pripojen Italiji, a 1943. oslobođen.
