Osmanlije (turski Osmanlı: Osmanovi potomci), u prvotnom značenju, naziv za dinastiju osmanskih sultana (do 1922), prema imenu rodonačelnika Osmana I. (oko 1301 – oko 1326). U širem značenju, uobičajenom u historiografiji, sinonim za Turke od XIV. do poč. XX. st.; njihov imperij naziva se Osmansko (Osmanlijsko) ili Otomansko Carstvo, a turski jezik osman(lij)ski (službeno osmanlı do 1922., poslije türkçe). Jezgru Osmanlija osvajača činilo je tursko pleme Kaji, kojim je pod seldžučkom vrhovnom vlašću vladao sred. XIII. st. Osmanov otac kan Ertogrul. Iskoristivši slabost seldžučke države i povoljan položaj svojega lena u zapadnoj Anatoliji, u susjedstvu dotrajaloga Bizantskoga Carstva, Osman je zavladao samostalno. On i njegovi nasljednici uspjeli su pokoriti sve emirate drugih turskih dinastija u Anatoliji, koji su do tada bili pod Seldžucima. Velikim osvajanjima na Bliskom istoku, u jugoistočnoj Europi i sjevernoj Africi (XIV–XVI. st.) osmanska se država razvila u velik imperij. Među narodima što su ih Osmanlije pokorili mnogi su prihvatili islam i osmansku kulturu, tako da se u doba najvećeg uspona osmanske moći vladajuća klasa u vojno-lenskom sustavu oblikovala velikim dijelom od ljudi koji po etničkom podrijetlu nisu bili Turci, ali su se nazivali Osmanlijama te osjećali i djelovali kao takvi. U doba raspada Osmanskoga Carstva potkraj XIX. i poč. XX. st. u turskim se intelektualnim krugovima javlja »osmanizam«, doktrina o osmanskoj naciji koja bi imala nastati asimilacijom neturskih naroda. Osmanizam su osobito promicali mladoturci.
