Osman I., osmanski beg (emir) (?, oko 1258 – ?, oko 1326). Prema predaji, približno od 1281. predvodio klan Kaji (Kayı) oguskih Turaka, koji su se poslije po njemu prozvali Osmanlije (Osmanlı). Proširivši početni teritorij u okolici Söğüta, na samoj granici s Bizantom, Osman se 1299. proglasio samostalnim vladarom (sultanom). Proširio je zatim svoju vlast na sjeverozapad Male Azije osvajanjem Eshişehira, Yenişehira, Nikeje, a potkraj života i Burse. Uveo je politiku vjerske tolerancije, a u administraciji je ostavio grčke službenike. Među ostalim anatolskim emirima cijenjen kao gazija (borac za vjeru), nakon smrti smatran je osnivačem Carstva, a tzv. Osmanov san postao je utemeljiteljski mit osmanske dinastije.