O. 1. Dvadeset i prvo slovo hrvatske abecede i četrnaesto (petnaesto) latinske, za samoglasnik /o/, istoga silabičkog imena. Oblik kružnice kao grafijski znak postoji već kao egipatski hijeroglif u prikazu oka i u kretskome pismu u prikazu vulve. U starome semitskom pismu, na ploči kralja Meše iz IX. st. pr. Kr., zatječemo pravilnu kružnicu koja će se u mlađem feničkom pismu i u hebrejskome nazivati ajin, s leksičkim značenjem »oko«. Glas što ga je taj znak označavao bio je oštar hak (spiritus) ispred samoglasnika, neki grleni eksploziv ili velarni spirant. Grci to slovo preuzimaju za samoglasnik /o/. Prema osebujnim jonskim oblicima otvorenima na dnu (
) novo slovo uvrstilo se na kraj niza grč. alfabeta, čime se omogućilo bilježenje različitih »o-vrijednosti« (s obzirom na duljinu ili zatvorenost) u pojedinim dijalektima. Imena su se specijalizirala pa se stari oblik naziva omikron (»malo o«), a noviji omega (»veliko o«): Ω. Kao minuskulna inačica omege pojavljuje se ω, sastavljena od dvaju omikrona. Takvo će se razlikovanje, iako bez uporišta u različitu izgovoru, prenijeti i u ćirilicu (→ on). Preko italskih pisama, gdje slovo katkad ima uglate oblike, a katkad u sredini stoji i točkica, slovo o iz grčkoga se prenosi u lat. pismo, bez razlike s obzirom na duljinu samoglasnika. U rimskoj klas. kapitali krug je bio gotovo pravilan, a u srednjovj. pismima taj se oblik ugl. zadržao.
Glas o u hrvatskome je stražnji zaokruženi samoglasnik srednje visine. Postao je od indoeur. *o i *a, koji su se u praslavenskome stopili u kratko *o, npr. u riječima otac, ovca < praslav. *otьcь, *ovьca. Na kraju riječi može doći od slogotvornoga *l, npr. u riječi topao < praslav. *toplъ. Dolazi i u posuđenicama, npr. bosiljak (< lat. < grč.), orgija (< grč.), origano (< tal. < grč.), kompjutor (< engl.), sabotaža (< franc.), ortak (< tur.), grof (< njem. < lat. < grč.) itd.
2. U geometriji, znak (O) za opseg, oplošje i ishodište (latinski origo) koordinatnoga sustava.
3. U kemiji, simbol (O) za kisik (lat. oxygenium).
4. U logici, oznaka (o) za partikularan, negativan sud.
5. Kratica za imenicu otac (kad označuje pripadnika redovničkoga klera: o. Franjo).
