Novigrad (talijanski Cittanova), grad, luka i ljetovalište na zapadnoj obali Istre; 2292 st. (2021). Leži nedaleko od ušća rijeke Mirne, na poluotočiću (do XVIII. st. otok). Povijesna jezgra okružena je djelomično očuvanim srednjovjekovnim zidinama i kulama, a unutar nje sačuvane su kuće i palače (barokna palača Rigo iz 1760). Župna crkva sv. Marije, sv. Maksimilijana i sv. Pelagija (VIII. st., obnavljana u XV., XVI. i XVIII. st.; ispod svetišta crkve trobrodna je romanička kripta), crkva Blažene Djevice Marije od Karmela (XV. st.), crkva sv. Agate (X–XI. st.; groblje), gotička crkva sv. Antonija (obnovljena u XVII. st.). Na poluotočiću sjeverno od grada barokna je ladanjska vila (stancija) Carla Riga iz XVIII. st. Prehrambena, tekstilna (trikotaža) i građevinska industrija (kamenolom); vinski podrum. Turizam; marina. – Povoljan položaj uz more i uz ušće rijeke Mirne utjecao je na rano naseljivanje toga prostora. Područje Novigrada u antici je imalo izrazito poljoprivredno obilježje. Iz toga su doba brojni epigrafski spomenici i ostatci villae rusticae. Prvi spomen Novigrada datira iz 599., kada se spominje u pismu pape Grgura I. upućenom ravenskomu nadbiskupu Marinijanu. Od približno VI. st. Novigrad je bio sjedište istoimene biskupije (→ novigradska biskupija). Za bizantske je vlasti u Istri okolica Novigrada bila državno dobro, kojim je upravljao magister militum. Uspostavom franačke vlasti (VIII//IX. st.) grad je pripao franačkomu namjesniku u Istri pa je u njem stolovao vojvoda Ivan, koji se spominje u listini Rižanskoga sabora iz 804. Od 827. Novigradska biskupija bila je podložna akvilejskomu patrijarhu, koji je imao i svjetovnu vlast. U srednjovjekovnim izvorima grad se spominje pod nazivima Civitas nova (Neapolis) i Emonia (Emona). Sredinom XII. st., kako bi stekao širu autonomiju, priključio se savezu gradova na čelu s Pulom, ali je morao prisegnuti na vjernost Mletačkoj Republici. Nakon ponovnoga pokušaja osamostaljenja njegovi su građani 1270. priznali vlast Mletačke Republike, koja je trajala sve do 1797. Godine 1402. napisan je gradski statut. Od mnogih nedaća koje su od XIII. do XIX. st. pogodile grad osobito su razorne bile epidemije kuge (jedna od najvećih 1527), gusarski napadi (upad ulcinjskih gusara 1687) te malarija. U XVIII. i XIX. st. Novigrad je, zahvaljujući razvoju luke, doživio gospodarski uspon. Godine 1921. imao je 2221 st., a 1953. god. 1115. Od kraja XIX. st. u gradu se razvija turizam, koji 1970-ih poprima obilježja suvremene gospodarske djelatnosti.
