Musorgski (Musorgskij) [mu'sərksk’ij], Modest Petrovič, ruski skladatelj (Karevo, 21. III. 1839 – Sankt Peterburg, 28. III. 1881). Glazbu je učio privatno. Nastavljajući obiteljsku tradiciju, 1856. završio školu za rezervne gardijske časnike. U vojnoj službi 1856–58., a do 1880. činovnik u različitim državnim službama. Vrlo je rano pokazao izrazito zanimanje za glazbu. Godine 1856. upoznao je Cezara Antonoviča Kjuija i Milija Aleksejeviča Balakireva, od kojega je dobio glazbenu poduku. Kada su se nakon 1860. krugu oko Balakireva pridružili Nikolaj Andrejevič Rimski-Korsakov i Aleksandr Porfirjevič Borodin, zaživjela je grupa Petorice. Premda ga se smatra njezinim članom, Musorgski se izdvaja svojim potpuno individualnim glazbenim izrazom. Izvornost Musorgskoga rezultat je ponajprije njegova odnosa prema ruskomu glazbenom folkloru, koji je temelj njegova glazbenog jezika, no osebujne značajke toga folklora Musorgski ne rabi na način uobičajen u ondašnjoj europskoj umjetničkoj glazbi, niti je sklon zapadnoeuropskim formalnim i skladateljsko-tehničkim obrascima, već donosi glazbeni izričaj nesputan konvencijama, s novim i neobičnim harmonijskim sklopovima, slobodnim ritmovima, nepravilnim mjerama i melodijskim linijama oblikovanima prema intonaciji ruskoga govora. Time je zapravo anticipirao mnoge skladateljske postupke karakteristične za glazbeno stvaralaštvo potkraj XIX. stoljeća i u prvim desetljećima XX. stoljeća (Claude Debussy, Leoš Janáček). S pozicija realizma Musorgski je u svojem skladateljskom opusu prednost dao glazbenim vrstama povezanima s riječju – operi i solo popijevci. Njegova je opera Boris Godunov remek-djelo ruske i svjetske operne literature. Pisana prema istoimenoj Puškinovoj drami i Karamzinovoj Povijesti ruske države, ta istodobno intimna i socijalna operna drama s izvrsno profiliranim likovima i nastupima zbora u ulozi naroda nastajala je 1868–70., prerađivana 1871–72., a praizvedena 1874. Musorgski je potom opet sam prerađivao neke prizore, 1896. i 1906–08. Borisa Godunova prerađivao je i instrumentirao Rimski-Korsakov, a 1929–30. novu je instrumentaciju napisao Dmitrij Dmitrijevič Šostakovič. Usko povezavši ton i riječ, glazbu i dramu, Musorgski je ostvario slobodni glazbeni tijek koji prati dramsku radnju. Ostavio je i nekoliko nedovršenih opera, među kojima se ističu Hovanščina (dovršio Rimski-Korsakov, 1886., obradba Igora Stravinskoga i Mauricea Ravela, 1913) i Soročinski sajam (Soročinskaja jarmarka, započet 1875), prema Nikolaju Vasiljeviču Gogolju, koju su dovršavali i prerađivali Anatolij Konstantinovič Ljadov i Vjačeslav Gavrilovič Karatigin (Karatygin), Jurij Sergejevič Sahnovski (J. Sergeevič Sahnovskij) i Kote Mardžanov (1913), C. A. Kjui (1917), Nikolaj Nikolajevič Čerepnjin (1923) i Visarion Jakovljevič Šebaljin (1930). Na načelima vokalnoga realizma zasniva se i njegovih pedesetak solo popijevaka i tri ciklusa: Dječja sobica (Detskaja, 1868–72), Bez sunca (Bez solnca, 1874) te Pjesme i plesovi smrti (Pesni i pljaski smerti, 1875–77). Na području instrumentalne glazbe pokazao je zanimanje za programnu glazbu, kojoj pripada i popularni ciklus slikovitih minijatura za glasovir Slike s izložbe (Kartinki s vystavki, 1874). U blještavoj orkestraciji M. Ravela (1922) taj ciklus, nadahnut crtežima i akvarelima Viktora Aleksandroviča Gartmana (Hartmann), postao je sastavnim dijelom svjetskoga simfonijskog repertoara. Sam Musorgski nije napisao mnogo djela za orkestar. I na tom području najuspjelije djelo pripada programnoj glazbi: simfonijska pjesma Ivanjska noć na Goloj gori (Ivanova noč’ na Lysoj gore, 1867), koja je, uz neke minijature u Slikama s izložbe, iznimna i po uporabi fantastične motivike, atipične za Musorgskoga.
