Borodin [bərad’i'n], Aleksandr Porfirjevič (Porfir’evič), ruski skladatelj i kemičar (Sankt Peterburg, 12. XI. 1833 – Sankt Peterburg, 27. II. 1887). Zanimao se za kemiju i glazbu od rane mladosti. Primao poduku iz sviranja na flauti, violončelu i glasoviru, a u petnaestoj godini počeo je skladati. Studirao (1850–56) i doktorirao (1858) na Medicinsko-kirurškoj akademiji u Sankt Peterburgu, gdje je 1863. postao i profesorom (sve do smrti). Njegovoj glazbenoj naobrazbi pridonijeli su česti studijski boravci (1857–62) u Njemačkoj, Francuskoj, Italiji i Švicarskoj. Kao član tzv. Petorice od njezina osnutka 1862. nastavljao i podupirao tradiciju ruskoga nacionalnoga glazbenog izraza što ga je utemeljio Mihail Ivanovič Glinka. Na toj je osnovi skladano i njegovo životno djelo, opera Knez Igor (Knjaz’ Igor’), koja je ostala nedovršena (dovršili su je 1887. Nikolaj Andrejevič Rimski-Korsakov i Aleksandr Konstantinovič Glazunov). To remek-djelo ruskog opernog stvaralaštva autentična je nacionalna opera s naglašenim epsko-herojskim i domoljubnim elementima, te glazbenim tkivom zasnovanim na folklornoj glazbi. Uspješno je izvedena glazbena karakterizacija dvaju sukobljenih svjetova (ruskog i orijentalnog), a baletna scena Polovjecki plesovi (Poloveckie pljaski) postala je dijelom standardnoga simfonijskog repertoara. Svojom II. simfonijom Bogatirska (Bogatyrskaja) i simfonijskom slikom U Srednjoj Aziji (V Srednej Azii) Borodin znatno obogaćuje rusku simfonijsku, a I. i II. gudačkim kvartetom i komornu glazbu. Napisao je i nekoliko manjih jednostavnih klavirskih djela te 18 solo popijevaka. U tim popijevkama sazdanima na folklornim uzorcima, Borodin mjestimice rabi harmonijske postupke kojima anticipira impresionističku zvukovnost. – Borodin je također autor važnih radova s područja organske kemije i biokemije. Između ostalog je istraživao reakcije kondenzacije aldehida i prvi proizveo aldol.
