Ming [miŋ], kineska dinastija 1368–1644. Posljednja domaća dinastija koja je vladala Kineskim Carstvom; od 16 njezinih vladara najpoznatiji su bili Hongwu (Hung-wu; 1368–98) i Yonglo (Yung-lo; 1402–24). Vladari te dinastije vladali su manjim područjem od vladara prethodne dinastije Yuan (Yüan), ali su zasnovali snažnu i složenu središnju upravu koja je ujedinila i nadzirala carstvo. Prva njihova prijestolnica bio je Nanjing (Nanking), a poslije Peking. Vrhunac moći dinastija Ming postigla je u XV. st. kada je, zbog zaštite od upada različitih naroda iz unutrašnje Azije, bio izgrađen Kineski zid u svom današnjem obliku. Za vladarâ te dinastije razvila se znatna trgovačka i kolonizatorska djelatnost Kineza u jugoistočnoj Aziji, pa čak i u Japanu. Ujedno je započelo prihvaćanje europske kulture u Kini (XVI. st.), a dugo razdoblje stabilnosti i mira povoljno je utjecalo na razvoj gospodarstva, znanosti, kulture i umjetnosti. Iskorištene su velike mogućnosti južne Kine, uzgojene su nove poljoprivredne kulture pa je došlo do napretka u proizvodnji tekstila i porculana. U Kini je tada živjelo oko 100 milijuna ljudi. Potkraj vladavine dinastije Ming dugi ratovi s Mongolima, kao i japanski napadi na Koreju te na kineske obalne gradove, oslabili su kinesko gospodarstvo. Slijedio je niz ustanaka seljaka, koji su zbog visokih poreza napuštali zemlju (jedan od najvećih bio je 1627). God. 1644. postrojbe predvođene najpoznatijim pobunjeničkim vođom Li Zichengom (Li Tzu-ch’eng) zauzele su Peking. Vlast je pozvala u pomoć Mandžurce, koji su iskoristili priliku i skršivši pobunu srušili i staru dinastiju, uspostavivši vlast mandžurske dinastije Qing (Ching; do 1911). Grobovi vladara dinastije Ming nalaze se kraj Nanjinga i Pekinga. God. 1956–57. istražen je po prvi put grob jednoga vladara te dinastije, Wanlija (Wan-li; 1573–1619); u njem su nađeni bogati grobni prilozi, među njima i četiri zlatne vladarske krune.
