Mandeljštam (Mandel’štam) [mand’il’šta'm], Osip Emiljevič (Êmil’evič), ruski pjesnik i prozni pisac (Varšava, 15. I. 1891 – logor kraj Vladivostoka, 27. XII. 1938). Potomak židovskog trgovca, mladost je proveo u Sankt Peterburgu, 1907. u Parizu, 1911. u Heidelbergu. Pripadao skupini akmeista (→ akmeizam), družio se s N. S. Gumiljovom, A. A. Ahmatovom, M. I. Cvetajevom. Prva mu je zbirka pjesama Kamen (1913). Nakon prevrata, 1918. bio je u Kijevu, na Krimu, u Gruziji, 1920. u Moskvi; objavio zbirku pjesama Tristia (1922) i proze Huka vremena (Šum vremeni, 1925). Smatran je »unutrašnjim emigrantom«, ali je 1930. upućen u Armeniju (putopis Putovanje u Armeniju – Putešestvie v Armeniju, 1933). Uhićen je 1934. i prognan u Čerdinj i Voronež (ciklus Voronješke bilježnice – Voronežskie tetradi, posmrtno). Od 1937. ponovno u Moskvi, ali je već 1938. bio opet uhićen i prognan.
Pjesništvo gradi na semantici suprotnosti, u zbirci Kamen uzor umjetnost mu je arhitektura (Aja Sofija, Notre-Dame, Admiralitet u Sankt Peterburgu, bazilika sv. Petra, Kremlj), ali se obraća i suvremenosti (kino, tenis, nogomet), naslojavajući na suvremene motive i znakove antike, srednjega vijeka i povijesne Rusije. Pjesništvo osuvremenjuje iskustvo i kulturne stečevine Europe, kako Zapada tako i Istoka. Stvaranje je dijalog s »hukom vremena«, uporni rad na uspostavi jedinstva razasuta svijeta, ljudi »izbačenih iz biografija« (esej Kraj romana – Konec romana), pri čem vjeru u pjesnikovu riječ sve više zamjenjuje pesimizam »prognanika« (Tristia), sve do doživljenja progonstva u Voronežu, s kobnim predosjećajima tragedije te rezignacijom. Proza Egipatska marka (Egipetskaja marka, 1928) temelji se na biografskim motivima drugoga jastva, povijesnim i književnim reminiscencijama, ali i na jezičnim inovacijama.
Premda akmeizam nije zastupao avangardnu poetiku, Mandeljštam je po osporavanju pjevnosti ruskoga stiha (A. A. Blok) ili ruralne slikovnosti (S. A. Jesenjin) predstavnik avangarde, srodan bar nekim pojavama europske poezije (P. Celan). Pjesništvo mu je pojmovno. I nakon rehabilitacije 1956. teško se probijalo na književno tržište SSSR-a, ali su mu djela već 1955. bila tiskana u SAD-u. Uskoro je i izvan Rusije njegova poezija postala predmetom semiotičara u znanosti o književnosti, pa je i u nas našao istraživače (J. Užarević). Na hrvatski je preveden manji izbor njegovih pjesama, ali zanimanje za biografiju pjesničkog alternativca, nepoćudnog izopćenika (usp. Ovidijev naslov Tristia), stradalnika u totalitarnoj državi, a na kraju i robijaša, premašilo je čitateljsko zanimanje za poeziju jamačno jednog od najvećih majstora ruske pjesničke riječi, koji je u vožnji saonicama kroz Moskvu već prije prevrata znao osjetiti rusku povijesnu kob, umjesto mjesečine na nebu vidjeti električno svjetlo, ali i tada ne gledati na sat nego slutiti »vječnost«.
