Mandžurija (pinyin Dongbei [duŋbei]), povijesni naziv za područje sjeveroistočne Kine, odnosno područje današnjih pokrajina Heilongjiang, Jilin i Liaoning; obuhvaća oko 786 400 km². Ponekad se Mandžurijom drži i sjeveroistočni dio Unutrašnje Mongolije, a u širem smislu i jugoistočni dio ruskoga Dalekog istoka (Vanjska Mandžurija). (→ mandžurci; kina)
Povijest. Od III. st. obalni je pojas pripadao Kinezima, zapadni dio Mongolima, istočni Tunguzima, a jug je potpao u V. st. pod korejsku državu Koguryŏ, koju je u VII. st. podčinila Kina. Na početku VIII. st. Tunguzi su osnovali kneževinu Po-hai, do tada najveću državnu tvorevinu u Mandžuriji, koju su u prvoj polovici X. st. podvrgnuli svojoj vlasti mongolski Kitani, stvorivši državu Liao koja je vladala i sjevernom Kinom. U XII. st. na području sjeverne Mandžurije tunguski su Džurdži stvorili državu Kin (1115–1234), a zatim su, osvojivši Liao, zavladali cijelom Mandžurijom i sjevernim dijelovima Kine. U prvoj polovici XIII. st. tu su državu osvojili Mongoli te je Mandžurija postala dijelom njihova carstva, odnosno Kine pod dinastijom Yuan (Yüan). Nakon 1368. južni dio Mandžurije ostao je pod Kinom (dinastija Ming), a srednjim i sjevernim dijelom zemlje zavladali su džurdžski rodovi i plemena. U XVII. st. Mandžurce je sjedinio Nurhači (1559–1626), koji je mandžurskoj državi dao čvrstu vojnu organizaciju, proglasio se carem (1616), uspješno ratovao s Kinom i 1625. uzeo Shenyang (Mukden) za prijestolnicu. Mandžurci su 1644. napali Kinu, zauzeli Peking, svrgnuli kinesku dinastiju Ming, a Nurhačijev nasljednik Abahai proglasio se kineskim carem, utemeljivši dinastiju Qing (Chʼing; 1644–1911). Do 1680. Mandžurci su potpuno zavladali Kinom i kao pripadnici povlaštene nasljedne vojne kaste bili stacionirani na različitim strateškim mjestima kako bi održavali svoju vlast. Dugo vremena bilo im je zabranjeno sklapanje brakova s Kinezima, koji su od njih preuzeli uglavnom samo nošnju i običaj nošenja perčina. U drugoj polovici XVII. st., nakon pograničnih borbi ruskih i mandžursko-kineskih odreda, potpisan je sporazum u Nerčinsku (1689) kojim je utvrđena granica prema Rusiji. Ekspanzija carske Rusije na Daleki istok dovela je u drugoj polovici XIX. st. do promjena granica prema Mandžuriji na štetu Kine. Sporazumima 1858 (u Aigunu) i 1860 (u Pekingu) Rusija je dobila područje duž Amura i Primorsku oblast. Potkraj XIX. st. pojavio se u Mandžuriji novi imperijalistički takmac, Japan. Pokušaje Japanaca da prisvoje poluotok Liaodong, nakon poraza Kine u ratu 1894–95., spriječile su velike sile (Rusija, Francuska, Njemačka). Rusija je 1896. dobila koncesiju za gradnju Kineske istočne željeznice (veza Sibira preko Mandžurije s Vladivostokom) s južnim ogrankom do luka Port Arthur i Dalnji (→ dalian); 1898. uzela je u najam (na 25 godina) južni dio poluotoka Liaodonga (tada Kwantung) s Port Arthurom, a 1901., zbog tobožnje opasnosti od Boksačkog ustanka, ruske su postrojbe okupirale Mandžuriju. Sve veća napetost u rusko-japanskim imperijalističkim težnjama na Dalekom istoku dovela je 1904–05. do rata, koji se uglavnom vodio u južnoj Mandžuriji. Pretrpjevši poraz, Rusija je ugovorom u Portsmouthu (1905) prepustila Japanu Kwantung s Port Arthurom i južni ogranak Kineske istočne željeznice, koju su Japanci eksploatirali kao Južnomandžursku željeznicu. Mandžurija je tada bila podijeljena na dva interesna područja: na rusko na sjeveru i japansko na jugu. Ta je dioba priznata i u tajnim klauzulama rusko-japanskih sporazuma 1907. i 1910. Posebne japanske interese u Mandžuriji priznao je SAD sporazumom Lansing–Ishi 1917. Nakon Listopadske revolucije SSSR se odrekao (1919) svih sporazuma koji su išli na štetu suvereniteta Kine, a ugovorom s Kinom od 1924. odrekao se i prava eksteritorijalnosti na Kineskoj istočnoj željeznici, ali je zadržao udjel u upravi. Mandžurijom je nakon propasti Kineskoga Carstva 1918–28. neovisno vladao general Zhang Zuolin (Chang Tso-lin; 1927. proglasio se generalisimusom i preuzeo nakratko kontrolu nad kineskom vladom), a zatim njegov sin Zhang Xueliang (Chang Hsüeh-liang) koji je 1929. dogovorom s Čang Kaj-šekom formalno sjedinio Mandžuriju s Kinom. Japan je 1931. okupirao cijelu Mandžuriju i osnovao marionetsku državu Mandžukuo (1932), kojoj je na čelu bio svrgnuti kineski car Pu Yi. Iz Mandžurije su japanski militaristi prešli 1937. u napad na Kinu, a 1938. napali su i SSSR u području jezera Hasan te 1939. Mongolsku Narodnu Republiku, ali su bili odbačeni preko granice. Nakon što je SSSR objavio rat Japanu (→ jaltska konferencija), sovjetske su snage osvojile Mandžuriju 9–20. VIII. 1945. Nakon stvaranja NR Kine (1. X. 1949), SSSR se u veljači 1950. odrekao prava na Kinesku istočnu željeznicu, a do svibnja 1955. sovjetska se vojska povukla iz Port Arthura. Time je cijela Mandžurija ponovno dospjela pod kinesku vlast, te je upravno podijeljena na pokrajine Heilongjiang (454 800 km²), Jilin (187 400 km²) i Liaoning (148 400 km²). Pojedini dijelovi mandžurijskoga pograničja uz rijeku Amur (kineski Heilong Jiang) te Ussuri (kineski Wusuli), bili su 1960-ih predmet kinesko-sovjetskoga spora, a 1969. došlo je do pograničnoga sukoba (granica je uglavnom određena 1990-ih).
