Unutrašnja Mongolija (kineski Nei Monggol/Mongol, pinyin Nei Menggu [nei məŋgu]), autonomna regija u sjeveroistočnome dijelu Kine; 1 183 000 km² (s udjelom od 12,3% površine treća u Kini). Obuhvaća relativno usko područje duž granice Kine s Rusijom i Mongolijom (ukupna duljina granice 4200 km). Pretežno područje visokih ravnjaka (uglavnom iznad 1000 m visine). Na sjeveroistoku obuhvaća planinsko područje Velikoga Hingana (2035 m), koje prema jugozapadu prelazi u rubni dio pustinje Gobi. To je pretežno valovit kraj s malim uzvisinama; južni je dio prava pustinja. Prevladavaju nanosi prapora i pijeska. Klima je hladna aridna, vjetrovita, na krajnjem sjeveroistoku vlažna kontinentalna; zime su duge, hladne (prosječna je temperatura siječnja na sjeveru –30 °C, na jugu –6 °C) i s malo oborina, a ljeta su topla do vruća (prosječna temperatura srpnja na sjeveru 20 °C, a na jugu 24 °C) i uglavnom vlažna. Godišnja količina oborina smanjuje se od istoka (500 mm i više) prema zapadu (manje od 100 mm). Riječna je mreža slabo razvijena; kroz Unutrašnju Mongoliju protječe gornjim tokom rijeka Huang He. Pustinja Gobi je bez otjecanja. Najveći dio regije zauzima stepa i polupustinja; travnjaci obuhvaćaju 69% teritorija, šume 23%, a obrađene površine 8% (velika se područja umjetno natapaju). U Unutrašnjoj Mongoliji živi 24 049 155 st. (2020), odnosno 20,3 st. na 1 km² (2020). Stanovništvo čine Kinezi (Han; 78,7%, 2020) i Mongoli (17,7%) te različite etničke skupine. Glavni je grad Hohhot. U poljoprivredi najveću važnost ima stočarstvo (uzgoj ovaca i koza te goveda); u ratarstvu je od velikog značaja uzgoj industrijskog bilja (šećerna repa, uljarice) i žitarica (kukuruz i dr.) te krumpira; u novije doba razvija se vinogradarstvo. Sječa šuma odvija se na području Velikog Hingana (bor, ariš). Iskorištavaju se bogata ležišta ugljena (uz pokrajinu Shanxi glavni je proizvođač u Kini) i zemnoalkalijskih metala (80% kineskih rezervi), metala rijetkih zemalja (među najbogatijima u svijetu; glavno ležište Bayan Obo), te željezne rude, azbesta, nafte, prirodnoga plina i dr. U Unutrašnjoj Mongoliji često puše snažan vjetar pa su izgrađene mnoge vjetroelektrane (Ulanqab i dr.). Metalurgija je glavna grana industrije; razvijene su i prehrambena, drvna, strojograđevna, kemijska, farmaceutska, elektronička, tekstilna industrija i proizvodnja papira. Industrijska su središta Hohhot (strojogradnja, kemijska, prehrambena i tekstilna industrija; metalurgija) i Baotou (metalurgija). U zapadnome dijelu nalazi se raketodrom Jiuquan (osnovan 1958). Kroz Unutrašnju Mongoliju prolazi važna željeznička pruga Peking–Ulan Bator (Mongolija) kroz Jining (Ulanqab), s ogrankom Hohhot–Baotou–Lanzhou. Najprometnija je međunarodna zračna luka Hohhot (9,0 milijuna putnika, 2021). – U XVI. st. Mongolija se raspala na Sjevernu i Južnu Mongoliju. Južna Mongolija potpala je 1636. pod vlast mandžurske dinastije Qing (Chʼing; Kinom je vladala 1644–1911) te je, postavši jednom od pokrajina Kine, prozvana Unutrašnjom Mongolijom. Tijekom kineske vladavine bila je sustavno naseljivana kineskim kolonistima. Japanske su postrojbe nakon osvajanja Mandžurije 1931. počele prodirati i u Unutrašnju Mongoliju, veće dijelove koje su držale pod okupacijom do 1945. nakon čega je područje ponovno došlo pod Kinu te je 1947. Unutrašnja Mongolija postala prvom kineskom autonomnom regijom (Nei Monggol/Mongol), a 1954–56. pripojeni su joj dijelovi pojedinih susjednih pokrajina.
