Mali (Republika Mali/République du Mali), država u unutrašnjosti zapadne Afrike, između Alžira (duljina granice 1376 km) na sjeveru, Nigera (821 km) na istoku, Burkine Faso (1000 km) na jugoistoku, Obale Bjelokosti (532 km) i Gvineje (858 km) na jugu, Senegala (419 km) i Mauretanije (2237 km) na zapadu; obuhvaća 1 248 574 km².
Prirodna obilježja
Sjeverni, najveći dio Malija pustinjsko je područje Sahare s niskim gorjem Adrar des Ifôghas (Adrar des Iforas; 890 m), južnim nastavkom planinskoga masiva Ahaggara u Alžiru. Na jugozapadu i jugoistoku zemlje prevladavaju ravnjaci (do 650 m apsolutne visine), građeni od pješčenjaka, s kojih se mjestimično uzdižu visoravni (→ bandiagara) i osamljeni brežuljci (Hombori, 1155 m; najviši vrh Malija) strmih odsjeka. Nizine se nalaze na krajnjem zapadu, uz granicu sa Senegalom (Kayes, 46 m apsolutne visine). U središnjem dijelu Malija, između gradova Bamaka i Timbuktua prostrana je (oko 600 km duga i do 100 km široka) plitka zavala kojom protječe rijeka Niger (tzv. unutarnja delta Nigera). Za ljetnih kiša Niger s pritokom Bani plavi zavalu (nastaje jezero površine do 40 000 km²) te joj na taj način osigurava vlažnost i plodnost.
Klima je na jugu Malija stepska i savanska, na jugoistoku polupustinjska, a na sjeveru pustinjska. Srednja temperatura na jugu zemlje iznosi 23,9 do 25,5 °C u siječnju, odn. 26,9 do 28,8 °C u srpnju; količina oborina 700 do 1300 mm. U središnjim dijelovima zemlje srpanjska je temperatura nešto viša, a količina oborina niža (200 do 500 mm). Pustinjskoj su klimi sjevernoga Malija (Sahara) svojstvene velike dnevne razlike u temperaturi (od 0 °C noću do 47 °C danju) te neznatna količina oborina. U razdoblju od ožujka do lipnja puše vruć i suh sjeveroistočni vjetar harmatan. Krajevi duž toka rijeke Nigera i njezinih pritoka umjetno se natapaju. Najveći dio Malija odvodnjava rijeka Niger, zapadni dio rijeka Sénégal; u ostatku su zemlje tek povremeni vodeni tokovi (→ vadi). Oko 68% ukupne površine prekrivaju pustinje (uglavnom kamenite) i polupustinje koje prema jugu postupno prelaze u suhe savane s ponekim stablom baobaba, akacije ili palme. Na jugu koji prima najviše oborina prevladavaju vlažne savane s galerijskim šumama uz rijeke.
Stanovništvo
Prema popisu stanovništva iz 2009. Mali ima 14 528 662 st., a prema procjeni iz 2016. godine 18 343 000 st. ili 14,7 st./km². Najveća je koncentracija stanovništva na području glavnoga grada (distrikt Bamako ima više od 9000 st./km²), plodni krajevi uz rijeku Niger i pritoke razmjerno su gusto naseljeni (do 40 st./km²), a pustinjski sjever vrlo rijetko (1 st./km²). Stanovništvo Malija različita je etničkoga sastava: na sjeveru i u središnjim dijelovima žive berberski Tuarezi i Mauri (7,0%), na jugu prevladavaju crnački narodi Bambara (34,1%), Fulbe ili Fulani (14,7%), Soninke (10,8%), Senufo (10,5%), Dogon (8,9%), Malinke ili Mandingo (8,7%), Bobo (2,9%), Songhai (1,6%) i dr. (0,8%, 2013). Najviše je muslimana sunita (94,8%), ostalo su kršćani (2,4%; uglavnom katolici) i pripadnici tradicionalnih vjerovanja (2,0%), nereligioznih je 0,8%. Broj stanovnika ubrzano raste usprkos negativnomu migracijskom saldu od –3,7‰ (2015); godišnji porast stanovništva u razdoblju 2010–15. iznosio je 3,0%. Rezultat je to visokoga prirodnog priraštaja od 2,5% (25,0‰, 2016), što odgovara vrlo visokom natalitetu (38,7‰; svjetski prosjek 20,0‰) i srednje visokom mortalitetu (13,7‰; svjetski prosjek 8,0‰); smrtnost dojenčadi koja je 2009. iznosila 118,1‰ smanjila se na 56,0‰ u 2016. Više od milijuna Malijaca živi i radi u susjednim zemljama (najviše u Obali Bjelokosti i Nigeriji) i Francuskoj. Stanovništvo je vrlo mlado; u dobi je do 14 godina čak 47,3%, u dobi od 15 do 64 godine 49,7%, a u dobi od 65 i više godina samo 3,0% st. (2013). Očekivano trajanje života iznosi za muškarce 52,8 godina, a za žene 56,4 godine (2013). Ekonomski je aktivno 5 826 000 st., od toga je nezaposlenih 8,1% (2016). Najviše zaposlenih ima u poljoprivredi i ribarstvu (69,6%), u industriji, građevinarstvu i rudarstvu samo 6,4%, a u uslužnim djelatnostima 24,0% (2014). Službeni je jezik francuski, a od mnogobrojnih domorodačkih jezika govori se bambara (oko 46% stanovništva Malija), fulpski, soninke, volof i dr.; stopa nepismenosti stanovništva starijega od 15 godina visoka je i iznosi čak 66,9% (2015). Sveučilište je u Bamaku (osnovano 1996). Glavni je grad Bamako (1 810 366 st., 2009). Ostali su veći gradovi (2009): Sikasso (226 618 st.), Koutiala (141 444 st.), Ségou (133 501 st.), Kayes (126 319 st.), Mopti (120 786 st.), Kalaban Koro (96 173 st.), Gao (86 353 st.), Kati (84 500 st.), Timbuktu (Tombouctou; 54 629 st.); u gradovima živi 39,9% st. (2015).
Gospodarstvo
Početkom 2000-ih Mali je ostao među najsiromašnijim državama, a ekonomski razvoj otežava mu slaba infrastruktura, nedostatak visokostručnih kadrova, raširenost korupcije i politička nestabilnost (od 1975. član je Zapadnoafričke ekonomske zajednice). Siromašno je 42% stanovništva (2019), a stopa nezaposlenosti je 7,5% (2020). BDP je 2000. iznosio 2,9 milijarda USD (270 USD po stanovniku), a 2020. je 17,3 milijarde USD (oko 860 USD po stanovniku). U sastavu BDP-a (procjena 2018–20) najveći je udjel poljoprivrede (37%), a zatim uslužnoga sektora (33%) i industrije (30%). Od prirodnih bogatstava značajna su nalazišta zlata, fosfata, kaolina, soli, uranija, bakra, željezne rude, mangana, boksita i dr., uz hidroenergetske potencijale rijeke Nigera. U industriji prevladava rudarstvo, uz manji udjel građevinarstva, proizvodnje hrane, odjeće i dr. U poljoprivrednoj su ponudi pamuk, riža, kukuruz, sirak, šećerna trska, bamija, lubenice i dr. Bogata je ponuda peradi i žive stoke (goveda, ovce). Vrijednost izvoza 2019. bila je 4,8 milijarda USD, a uvoza 4,1 milijardu USD. Najveći dio izvoza čini zlato (po procjenama i do 90%), a manjim dijelom pamuk, uljarice, hrana, živa stoka, drvo i dr. Uvozi naftne derivate, strojeve i opremu, vozila, građevni materijal, lijekove, komunikacijske uređaje, hranu, tekstil i dr. Prema udjelu u izvozu vodeći su partneri Ujedinjeni Arapski Emirati (66,1%), Švicarska (26,1%) i Kina (3%). Najviše uvozi iz Senegala (23,4%), Obale Bjelokosti (15%), Kine (10,6%) i Francuske (8,6%). Veličina je javnoga duga 44,2% BDP-a (2020).
Promet
Prometni sustav Malija prilično je nerazvijen, koncentriran na područje uz gornji tok Nigera. Željeznička pruga (duga 723 km) dio je pruge koja vodi od Dakara u Senegalu preko Kayesa i Bamaka do Koulikora u Maliju. Mali ima 89 024 km cesta (asfaltirano oko 25%, 2013) ali su mnoge za jakih kiša neprohodne. Tri su cestovna pravca koji povezuju Mali s lukama na atlantskoj obali: Bamako–Dakar (Senegal), Bamako–Abidjan (Obala Bjelokosti) i Bamako–Ouagadougou–Tema (Gana); transsaharskom cestom preko Gaoa povezan je s Niameyem u Nigeru. Unutarnja plovidba odvija se Nigerom i djelomično Senegalom (ukupno 1815 km plovnih putova); veća je riječna luka Koulikoro na Nigeru. Međunarodne zračne luke imaju Bamako (Modibo Keïta) i Kayes.
Novac
Novčana je jedinica CFA franak (CFAF; XOF); 1 franak = 100 santima (centimes).
Povijest
Malijska Sahara bila je naseljena već u paleolitiku i neolitiku. U starom vijeku ondje su nastale prve državne tvorevine oko ishodišta karavanskih putova kojima je tekla trgovina između bazena Nigera i sredozemnih obala Afrike. Na području gornjega Senegala i gornjega Nigera etnička skupina Mandingo (dinastija Keita) organizirala je islamsku državu Mali (naziv potječe od naroda Malinke) pošto su polovicom XI. st. to područje islamizirali Almoravidi. Nakon sukoba između lokalnih dinastija, vazala Gane, zavladao je Malijem Mare Famagan iz dinastije Keita (1200–18). Njegov sin Sundiata pobijedio je 1235. gansku vojsku i proširio vlast na Bambuk (zlatni rudnici) i Gangaram. Novi je uspon Mali doživio za vladavine Sakure (1285–1300), kada se zemlja i gospodarski razvila (sajmovi i veze sa sjevernom Afrikom). Za Kankana Muse (1312–37) Mali je bio na vrhuncu moći i prostirao se od Fouta Dajallona do Agadesa. Prijestolnica Niana (nedaleko od današnjega grada Bamaka) te gradovi Gao i Timbuktu postali su središtima islamske kulture. Privremeno zauzeto područje Songhaija ponovno je osvojio Sulejman (1341–60), koji je otvorio zemlju strancima. Mali je postao poznat i u Europi, a kao jaka država utjecao je na razvoj drugih afričkih država (Ašanti i Abomey). No već je tada počelo slabljenje Malija, koje nije mogao zaustaviti ni posljednji snažniji vladar Musa II. (1374–87), koji je zauzeo Takedu (bakreni rudnici). Pod napadima Tuarega i Songhaija Mali je izgubio velik dio državnog teritorija. Prvenstvo na tome području kratko je preuzela država Songhai (glavni grad Gao), koja je propala pod udarom Marokanaca (1591). U XVII. st. na jugu Malija jačala je država Bambari, koja je doživjela vrhunac za vladavine Bitona Kulibalija (1712–55). Nove države nastale su na području Malija tek u XIX. st., kada je zemlja bila izložena europskoj kolonizaciji. Ahmadu (1833–98), vođa vjerske sljedbe Tijaniya (utemeljio ju je 1782. alžirski šeik Abu al-Abas Ahmed al-Tijani; 1737–1815), pružio je na sjeveru zemlje žestok otpor francuskomu kolonijalnom osvajanju, započetome 1870; Ahmadu je bio poražen tek 1893.
Na jugu je otpor pružio Samori Ture (Samory Touré), svladan tek 1898. Zemlja je 1899. postala kolonijom pod nazivom Gornji Senegal-Niger, a kao Francuski Sudan 1904–58. potpadao je pod Francusku Zapadnu Afriku.
Od 1958. pod imenom Sudanska Republika imao je autonomiju u sastavu Francuske zajednice. U travnju 1959. sa Senegalom je stvorio Federaciju Mali, koja je u lipnju 1960. stekla neovisnost, a u kolovozu se iste godine raspala. Sudanska Republika proglasila je neovisnost 22. IX. 1960. i promijenila ime u Mali. Predsjednik je postao Modibo Keita (vođa stranke Sudanska unija), koji je uspostavio socijalistički režim. Državnim udarom u studenome 1968. vlast je preuzeo Musa Traore (Moussa Traoré). Početkom 1970-ih Mali je zahvatila suša zbog koje je stradalo 100 000 ljudi (masovne su bile selidbe nomada Tuarega u susjedne zemlje). Pogranični sukob s Burkinom Faso izbio je 1985. Početkom 1990-ih djelovale su pobunjeničke skupine iz redova Tuarega (1995. pristali su na mirovni sporazum). Nakon državnog udara 1991., kojim je na vlast došao Amadu Tumani Ture (Amadou Toumani Touré), uslijedila je 1992. politička demokratizacija. Nakon izbora 1992. predsjednikom je imenovan Alfa Umar Konare (Alpha Oumar Konaré; ponovno je izabran 1997), a 2002. za predsjednika je izabran A. T. Ture (Touré). Početkom 2012. obnovljena je tuareška pobuna na sjeveru zemlje, u regiji Azaouad (Azawad) i dr. U ožujku 2012. državnim udarom vlast je preuzeo vojni režim (predvodi ga kapetan Amadou Sanogo); pod pritiskom Afričke unije i Ekonomske zajednice država Zapadne Afrike (ECOWAS) obnovljena je civilna vlast, a privremeni predsjednik postao je Dioncounda Traoré. Sredinom 2012. tuareški Nacionalni pokret za oslobođenje Azawada zauzeo je važnije gradove na sjeveru zemlje (Kidal, Tombouctou, Gao i dr.) i proglasio vlastitu državu. U njoj prevlast ubrzo stječu islamističke skupine (Branitelji vjere, Pokret za jedinstvo i džihad u Zapadnoj Africi, Al Qaida islamskog Magreba i dr.); nestabilno postaje pograničje Alžira i Burkine Faso (procjenjuje se da je bilo do 800 000 izbjeglih i raseljenih iz sjevernog Malija). Radi podrške režimu Francuska potiče suradnju regionalnih zemalja (stvara se Međunarodna afrička misija za Mali); u prosincu 2012. UN je dopustio slanje međunarodnih afričkih snaga. U siječnju 2013. francuskom vojnom intervencijom (zrakoplovima preko Alžira) poražene su tuareške i islamističke snage; povlače se iz gradova, a pomoć Maliju u nadzoru pojedinih područja pruža vojska Čada, Nigerije i drugih regionalnih država. Nakon pobjede na izborima, od rujna 2013. predsjednik je bio Ibrahim Boubacar Keїta (premijer 1994–2000); reizabran je u srpnju 2018. Vojnim udarom srušen je s vlasti u kolovozu 2020; puč je predvodio pukovnik Assimi Goїta koji potom uspostavlja prijelaznu civilnu vlast, ali i nju nasilno ruši u svibnju 2021.
Politički sustav
Prema Ustavu od 25. II. 1992. Mali je republika i parlamentarna država. Predsjednik republike na čelu je države, biraju ga izravno građani na općim i tajnim izborima na razdoblje od 5 god., a izbor je ograničen na dva mandata. Kabinet, koji imenuje predsjednik republike, obavlja funkcije izvršne vlasti. Zakonodavnu vlast obavlja jednodomni parlament, Nacionalna skupština, ima 147 zastupnika, koje biraju građani na općim, tajnim i izravnim izborima, na razdoblje od 5 godina. Pravo je glasa opće i jednako za sve državljane s navršenih 18 godina života. Vrhovni sud ima najvišu sudbenu vlast u državi. Država je podijeljena u 8 regija, glavni je grad posebna jedinica. Nacionalni praznik: Dan neovisnosti, 22. rujna (1960).
Političke stranke
Savez za demokraciju u Maliju – Afrička stranka za solidarnost i pravdu (Alliance pour la démocratie au Mali – Parti africain pour la solidarité et la justice – akronim ADEMA-PASJ), osnovana 1990. Koalicija je od šest stranaka, a na vlasti je od 1992. U vladajućoj je koaliciji i nakon izbora 2002. Član je Socijalističke internacionale. Okupljanje za Mali (Rassemblement pour le Mali – akronim RPM), osnovana 2002. Nalazi se u oporbi nakon izbora 2002.
