Ludbreg, grad u Podravini, 25 km jugoistočno od Varaždina i 20 km sjeverozapadno od Koprivnice; 3463 st. (2021). Leži na obalama rijeke Bednje, na 157 m apsolutne visine, uz cestu i željezničku prugu Varaždin–Koprivnica. Barokno-klasicistički dvorac obiteljî Ćuz, Thuróczy, Erdődy, Batthyány i dr. (restauratorski centar osnovan 1994) s kapelicom sv. Križa, gotička župna crkva Presvetoga Trojstva (spominje se 1334., proširena 1829), kasnobarokna kapela sv. Marije, zavjetna kapela Hrvatskoga sabora (izgrađena 1994); nalazi rimskoga kupališta i gospodarskih zgrada. Prehrambena, farmaceutska, tekstilna, kožarska, drvna (pilana), građevinska (ciglana) industrija; tiskarstvo. Ribnjaci. – Jedno od najstarijih naselja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, o ranoj naseljenosti kojega svjedoče arheološki nalazi iz prapovijesnoga razdoblja. Zbog povoljna položaja na raskrižju važnih putova, Rimljani su u I. st. ondje podignuli utvrđeno naselje Iovia-Botivo. Iz XI. st. potječu ostatci staroga grada. U kasnome srednjem vijeku Ludbreg je bio vlastelinstvo, a prvi se put kao naselje u pisanim vrelima spominje u prvoj polovici XIII. st. kao Transit aquam Bugne (mjesto na prijelazu Bednje). Do 1244. ludbreško je vlastelinstvo bilo kraljevsko dobro, kojim je 1226–42. upravljao herceg Koloman. Sredinom XIII. st. postao je posjedom mjesnih velikaša. Tako je potkraj XIII. st. Ludbreg bio u posjedu obitelji Paližna, a početkom XIV. st. dijelom posjeda Petra i Nikole Ludbreških. Prvi pisani podatak koji izričito spominje utvrdu (castrum de Ludbreg) u posjedu Nikole Ludbreškoga nalazi se u ispravi iz 1317. God. 1367. ili 1368. ludbreško vlastelinstvo došlo je u posjed Ivana Ćuza, hrvatsko-dalmatinskoga bana. Obitelj Ćuz posjedovala je vlastelinstvo do 1442; u tom je razdoblju (1411) Ludbreg postao proštenište poznato po čudotvornoj pretvorbi vina u krv Kristovu (papa Leon X. bulom iz 1512. dopustio je štovanje te relikvije). God. 1442. Stjepan Ćuz prodao je vlastelinstvo Andriji Orahovičkomu. Ludbreško trgovište, koje se prvi put spominje 1461., osobito se razvilo za uprave Benedikta Thuróczyja (od 1464). Njegovi su nasljednici upravljali Ludbregom oko 150 godina, dogradivši utvrdu zbog čestih osmanskih napada, a 1553. ludbreška je utvrda bila uključena u obrambeni vijenac tvrđava. Od 1638. Ludbregom je upravljala plemićka obitelj Erdődy, a potom obitelj Batthyány (1695–1918). Od druge polovice XIX. st. bio je središte kotarske vlasti. Nakon podjele Kraljevine SHS na oblasti (1922), Ludbreg je ušao u sastav Zagrebačke oblasti, a 1931. postao je dijelom Savske banovine. Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske pripadao je velikoj župi Zagorje. U XX. st. grad raste – 1900. god. imao je 1648 st. a 1991. god. 3327 st. Nakon II. svjetskoga rata proširio se i na desnu obalu rijeke Bednje.
