Lacij (talijanski Lazio [la:'cio]), regija u srednjoj Italiji, između Apenina i Tirenskoga mora; 17 236 km², 5 502 886 st. (2011). Obuhvaća pokrajine Frosinone, Latina, Rieti, Roma i Viterbo. Na istoku u predgorju Apenina pružaju se vapnenačka brda i planine (Monti Sabini, Simbriuni i dr.) s razvijenim kršem; u ostalom dijelu pretežu vulkanske stijene. U reljefu se ističu oblici aktivnih vulkana u pleistocenu (Monti Albani, Monti Sabatini, Monti Volsini i Monti Cimini), u kraterima kojih su se sačuvala jezera Bolsena, Bracciano, Vico. Kroz Lacij protječu rijeke Tiber, Garigliano, Marta i dr. Nekadašnja pretežno močvarna i pusta nizinska područja pretvorena su u obradivu površinu (Agro Pontino) s urbanim naseljima (Latina, Aprilia, Pomezia). U nizinskom je dijelu važan uzgoj žitarica (pšenica, kukuruz), industrijskih biljaka (šećerna repa, duhan) i osobito raznovrsnog povrća, a na okolnim brežuljcima prevladava vinogradarstvo. Luka Civitavecchia središte je dobro razvijena priobalnoga ribolova. Ležišta sumpora, boksita i dr. Prehrambena (Rim, Aprilia), automobilska (Cassino), elektronička i elektrotehnička (Viterbo), petrokemijska (Gaeta, Rim) industrija, proizvodnja papira (Frosinone), keramike, tekstila (Frosinone) i dr. Najveće značenje za gospodarstvo regije imaju turizam i trgovina. Glavni je grad Rim (2 617 175 st., 2011); ostali su gradovi Latina, Viterbo, Frosinone, Civitavecchia, Gaeta i dr. – U antičko doba Latium je bilo područje s nekoliko značajnih gradova (Alba Longa, Tusculum, Lanuvium, Ardea, Laurentum i dr.). Oko 500. pr. Kr., gradovi su tvorili Latinski savez, u kojem je od V. st. pr. Kr. prevlast imao Rim. Savez se raspao nakon pobjede Rima nad pobunjenim latinskim plemenima (od 340. do 338. pr. Kr.). Rimsko građansko pravo Lacij je stekao u početku I. st. pr. Kr. Nakon pada Zapadnorimskoga Carstva stoljećima mijenjajući gospodare Lacij je proživljavao sudbinu ostale središnje Italije.
