Kuran (al-Qur’ān) (arap. qur’ān: kazivanje, recitiranje), muslimanska sveta knjiga i glavni izvor islamskoga naučavanja; sadrži duhovna, dogmatska i pravna načela. Po islamskome naučavanju to je nestvorena Božja riječ objavljena Muhamedu preko meleka Džibrila.
Muhamed je priopćio Kuran po dijelovima između 611. i 633., a preporučivao je da se ti dijelovi pamte i zapisuju; imao je posebne pisare koji su se zvali pisari objave (kuttāb al-wāḥy); pisalo se na kori datulje, koži, tankim kamenim pločicama, kostima i sl. Premda je, prema mnogima, Muhamed pisarima govorio na koje mjesto koji dio teksta dolazi, ipak nije bio skupljen u jednu zbirku, a kako se u ranom obliku kufskoga pisma nisu bilježili vokali, tekst se mogao čitati na više načina. Kako se tekst Kurana ne bi zagubio, bili su prikupljeni prvi zapisi, osobito oni Muhamedova pisara Zejda ibn Sabita (Zayd ibn Ṯābit). Za Osmana, trećega kalifa (644–656), bila je obavljena sustavna redakcija teksta, premda njegov redoslijed još nije bio utvrđen. Osman je dao prepisati Kuran u nekoliko primjeraka koje je zatim razaslao u Meku, Šam, Kufu, Basru i Bahrein. U VII. st. bili su uvedeni znakovi za samoglasnike i dijakritički znakovi; rasprave o konačnom kanonu teksta završile su tek u X. st.
Kuran sadržava 114 poglavlja, sura (sūra), koja se dijele na mekanska, objavljena prije hidžre (612–622) i medinska, objavljena nakon hidžre (622–632). Poglavlja su dobila imena najčešće po pojmovima o kojima se u njima govori (Baqara: Krava, Nisā’: Žene, Yūsuf: Jusuf i dr.) ili po riječima kojima počinju (Yasīn, Tāhā i dr.). Mekanska poglavlja sadrže dogmatski nauk o radikalnom monoteizmu (Alah), o anđelima (meleci), Božjim poslanicima, Muhamedu i dr. Rečenice, ajeti (āyāt), kratke su, a stil je u formi rimovane proze. Medinska se poglavlja odnose na uređenje zajednice i obitelji s moralnoga, pravnoga i političkoga gledišta. Poglavlja nisu kronološki poredana, nego najčešće po dužini teksta. Duža su na početku, osim prvoga, koje je sa sedam ajeta došlo kao moto. Poglavlja su sastavljena od ajeta. Prema većini tumača, u Kuranu ih ima ukupno 6220 sa 77 934 riječi. Svako poglavlje, osim devetoga, počinje bismilom (bismillāh, zaziv Alahova imena). Radi lakšega čitanja i učenja napamet tekst je podijeljen na 30 dijelova, džuzova (ğūz).
Kuran je napisan klasičnim arapskim jezikom, pa je zajedno s predislamskim pjesništvom činio osnovu za normiranje arapskoga jezika i metrike (aruza).
Muslimani su pomno proučavali Kuran; pobožni vjernici uče ga napamet (hafiz). Iz tih su se proučavanja razvile discipline: kiraet i tefsir. Kiraet je disciplina koja vodi računa o pravilnom čitanju Kurana. Stručnjaci u toj disciplini zovu se karije (qārī). Najpoznatiji su: Nāfi‘ al-Madanī (u. 785), Ibn Kaṯīr al-Makki (665–738), Abu ‘Amr ibn ‘Alā’ Māzinī (687–771), Ibn Āmir (642–736), ‘Āṣim al-Kūfī (u. 745), Ḥamza al-Kūfī (699–773) i Kisā’ī (u. 805). Poddisciplina kiraeta, koja vodi računa o fonetičkim pravilima za ispravno čitanje Kurana, zove se tedžvid (tağwīd). Prvo zasebno djelo o tome napisao je Mūsā ibn ‘Ubaydullah iz Bagdada (umro u prvoj pol. X. st.). – Tefsir (tafsīr) je znanost o tumačenju teksta Kurana. Oni što se bave tom znanošću zovu se mufesiri (mufassir). Prvi istaknuti tumač kuranskoga teksta bio je Ṭabarī (838–923), a najpoznatiji Bayḍāwī (? 1226 – ? 1291), u novije doba Egipćanin Muḥammad ‘Abduh (1849–1905) i Indijac ‘Abū ’1-Kalām Az‘ad (1888–1958) nastoje dati posuvremenjeno tumačenje Kurana.
Kuran je preveden na mnoge svjetske jezike. Na latinski je prvi put preveden 1143 (Robert iz Kettona i Herman Dalmatin). Na srpski ga je preveo Mićo Ljubibratić (1895), na hrvatski Džemaluddin Čaušević i Muhammed Pandža (1937), a na bošnjački Ali Riza Karabeg (1937) i Besim Korkut (1976).
