Kozaci (polj. kozak < ukr. козaк < rus. кaзaк: slobodan čovjek), pripadnici organizacije vojničkoga karaktera (kozaštvo, rus. кaзaчeствo) koja je imala znatan utjecaj na rus., ukr. i poljsko-lit. povijest. Kozaštvo je bio skupni naziv za niz teritorijalno odijeljenih voj. organizacija, koje su se međusobno razlikovale po vremenu i načinu postanka, po drž. pripadnosti, po etničkom sastavu i po svojem ustroju; zajednička je svim tim organizacijama bila obrana drž. granice. Kozaštvo se pod tim imenom najprije pojavilo u stepskim prostorima juž. Rusije i Ukrajine u XV. st., u doba kada se raspadala vlast Zlatne Horde. Tim su prostorima tijekom prethodnih stoljeća lutali Hazari, Čerkezi, Pečenezi i druga tursko-tatarska plemena, koja su se kao nomadi u području Dnjepra i Dona bavila lovom, ribolovom i pljačkom. Takav se nomad u turkijskom jeziku zvao qazāq, tj. razbojnik, skitnica. Ti su Kozaci (azovski, prekopski, bjelgorodski) živjeli slobodno ne priznavajući vlast tursko-tatarskih kanova. Takav život postao je privlačan i za ukr. te rus. seljake koji su zbog gosp. razloga masovno bježali u te slobodne prostore, gdje su se i oni prozvali Kozacima. Tako su se izvan granica država oblikovale u XVI. st. kozačke naseobine, i to pretežito ukrajinske na Dnjepru sa središtem u Zaporožju (Zaporoška Sič, zaporoški Kozaci) i ruske na Donu (donski Kozaci). Našavši se između Tatara, odn. Osmanlija, s jedne strane i Poljske i Rusije s druge strane, oni su postali sigurnosni pojas, voj. granica, koja je živjela svojim životom u stalnoj obrambenoj i napadačkoj pripravnosti. Kozaci su s vremenom ojačali i postali samostalan polit. čimbenik u tim područjima i vodili su na svoju ruku ratove s Osmanskim Carstvom, ali su se istodobno upletali i u zbivanja u Ukrajini, poljsko-litavskoj i u rus. državi. Zbog kozačkih napada na osman. zemlje dolazilo je do stalnih sukoba između Rusije i Poljske s jedne te Porte s druge strane. Na osman. intervencije Rusi i Poljaci odgovarali su da Kozaci nisu pod njihovom vlašću, ali su im istodobno slali novac, hranu i oružje. Veliki ratni pothvat donskih Kozaka bilo je zauzeće Azova 1637. Na pokušaj Poljske da ograniči Kozake izbio je ustanak pod vodstvom zaporoškoga hetmana B. Hmeljnickoga (1648–54), a nakon toga kozačka Ukrajina na lijevoj obali Dnjepra sjedinila se s Rusijom (Perejaslavski ugovor, 1654). Tijekom XVII. st. kozačka područja postupno su priključivana Rusiji ili Poljsko-Litavskoj uniji. U XVII. i XVIII. st. dio Kozaka sudjelovao je u mnogobrojnim seljačkim ustancima. Kozaci su, među ostalim, pridonijeli teritorijalnomu širenju rus. države (osvajanje Sibira pod vodstvom kozačkoga hetmana Jermaka Timofejeviča u drugoj pol. XVI. st., prodori Kozaka prema osman. jugu). Međutim, rus. su carevi stalno nastojali podvrgnuti Kozake svojoj izravnoj vlasti. U tu je svrhu trebalo izmijeniti njihov društv. ustroj, koji je sadržavao mnogo elemenata rodovskoga poretka. Svu je vlast imalo kozačko vojničko vijeće (вoйсковой кpyг; u ukr. Kozaka paдa: vijeće, skupština), koje je biralo vrhovnoga starješinu, zvanoga hetman (kod Zaporoga) ili ataman (гетмaн, aтaмaн), vođe pojedinih vojnih pohoda, a isto tako i niže časnike, esaule i stotnike. Svako kozačko naselje imalo je svoj »krug«, svoju »radu«, u kojima se odlučivalo o vlastitim poslovima. Sredstva za život crpli su iz stalnoga ratovanja i s njim povezanoga plijena, a zatim iz lova i ribolova. Poljodjelstvom se Kozaci isprva nisu bavili; štoviše, ono im je bilo i zabranjeno, pa su potrebni kruh dobivali u zamjenu za svoje proizvode, a poslije im ga je pribavljala carska vlast. Ali društv. jednakost bila je s vremenom podrivena diferencijacijom, koja je tekla dvojako: izdvajanjem vojskovođa, hetmana, atamana i dr. koji su, zajedno sa svojim obiteljima, stvarali viši sloj u kozačkom društvu, te pomaganjem i povlašćivanjem toga višeg sloja od strane carske vlasti. Osim višega sloja, izdvojio se i niži, tzv. okućeni (домовитые), koji su imali svoju zemlju i svoje domove. Na najnižoj društv. ljestvici nalazili su se golje (голытьвa), siromašni Kozaci koji su bili iskorištavani kao obični vojnici i koji su se mogli lako pridobiti za opasne voj. i pljačkaške pohode. Tijekom XVIII. st. rus. su carevi postupno ukidali Kozacima povlastice, pa je Petar I. Aleksejevič 1723. službu hetmana iz izborne časti preobrazio u ukaznu, a Katarina II. Velika ukinula ju je. Kada su Krim, Kuban i Taman ušli u sastav Ruskoga Carstva pa se Kozaci našli u unutrašnjosti države, njihova je uloga kao graničarskih vojnika stvarno prestala, pa je Zaporoška Sič bila i formalno ukinuta, ali su nove kozačke jedinice stvarane oko Kavkaza, u sr. Aziji i na Dalekom istoku. U eur. dijelu Kozaci su ostali kao posebne, ugl. konjaničke postrojbe. Istaknuli su se u obrani Rusije za Napoleonova pohoda 1812., a često ih je carska vlast upotrebljavala i za gušenje unutrašnjih pobuna i ustanaka. – Osim zaporoških i donskih Kozaka, bilo je na različitim izloženim graničnim područjima skupina Kozaka koje su nosile teritorijalne oznake. One su često nastale tako što je veći broj kozačkih obitelji bio preseljen na ugroženu granicu, kako bi obavljao pograničnu službu: jajički Kozaci (od 1775. nazvani uralski Kozaci), volški Kozaci (na rijeci Volgi), orenburški, kavkaski, crnomorski, azovski i sibirski Kozaci.
U Revoluciji 1917. bili su pretežito protiv boljševika. Od 1920. Kozaci nisu više bili poseban voj. stalež; izjednačeni su u pravima i obvezama s drugim građanima SSSR-a, ali su ipak do 1936. postojala ograničenja u pogledu službe u Crvenoj armiji. Poslije je niz konjičkih divizija ponovno dobio ime kozačkih postrojbi. U II. svj. ratu Nijemci su ustrojili više dragovoljačkih kozačkih postrojbi, koje su 1945. zapadni Saveznici izručili Crvenoj armiji.
