Karelija (Карелия), republika u sjeverozapadnom dijelu Rusije, uz granicu s Finskom; obuhvaća 180 520 km² sa 645 205 st. (2010). Izlazi na Bijelo more. Na osnovi građenoj od prekambrijskih stijena (dio je Baltičkoga štita) prevladava ledenjački reljef (isponi do 576 m), s mnogobrojnim jezerima (Ladoga, Onega, Topozero, Segozero), nastao za pleistocenske oledbe. Klima je kontinentalna s velikim razlikama u temperaturi. Vegetacijsko razdoblje traje od 60 dana na sjeveru do 100 dana na jugu. Stanovnici (Rusi 82,2%, Karelijci ili Karelci 7,4%, Bjelorusi 3,8%, Ukrajinci 2,0%, Finci 1,4%, 2010) uglavnom su naseljeni u južnom dijelu. Službeni je ruski jezik, a nacionalni su karelski, finski i vepsijski jezik. Glavni je grad republike Petrozavodsk; veći su gradovi Kondopoga, Segeža i Sortavala. Velike šumske površine (oko 55%) iskorištava drvna industrija (proizvodnja rezane građe, drvenjače i celuloze; tvornice pokućstva). Razvijena je i obojena metalurgija (aluminij), metalna, strojograđevna (teretna vozila, traktori i drugi poljoprivredni strojevi) te kemijska industrija i brodogradnja. Prehrambena industrija prerađuje proizvode dobro razvijenog mliječnog stočarstva i ribarstva. Uzgoj krznaša. Na području republike izgrađene su mnogobrojne hidrocentrale na rijekama Kem’, Vyg, Suni i dr. Prometnu važnost imaju jezera (Ladoga, Onega i dr.) i Bjelomorsko-baltički kanal.
Prvi tragovi ljudske djelatnosti na području današnje Karelije mogu se pratiti od VI. tisućljeća pr. Kr. Potkraj I. tisućljeća pr. Kr. naselili su se ondje Karelijci (Karelci), a početkom srednjega vijeka Slaveni. Iz XI. i XII. st. potječu prva ruska naselja. Od IX. st. do početka XII. st. južni dio današnje Karelije bio je u sastavu Kijevske Rusije, a od XII. st. Novgorodske Države. Teritorij Karelije često su napadali susjedni Šveđani, koji su 1293. podignuli tvrđavu Viborg, a 1323. Karelija je bila podijeljena između Novgoroda i Švedske. God. 1478. novgorodski dio Karelije pripao je Moskovskoj Kneževini. Potkraj XVI. i na početku XVII. st. švedski se pritisak pojačao tako da je Rusija već 1617. prepustila Švedskoj Karelijsku prevlaku, a oko 50 000 Karelijaca prebjeglo je u Rusiju. Tek nakon Sjevernoga rata (1700–21) Karelijska je prevlaka vraćena Rusiji. Društveni nesklad između feudalaca i seljaka rezultirao je učestalim bunama i ustancima (buna 1338., Solovjecki ustanak 1668–76., buna 1695., Kiški ustanak 1769–71). U XVIII. st. Karelija je bila u sastavu Petrogradske, odnosno Novgorodske gubernije. Kad je Švedska u doba Napoleonovih ratova bila 1809. prisiljena Rusiji ustupiti cijelu Finsku, Karelija je 1811. postala dijelom finskog Velikoga Kneževstva. Nakon Listopadske revolucije (1917), u cijeloj je Kareliji, od siječnja do ožujka 1918. bila uspostavljena sovjetska vlast, koju je uz pomoć njemačke vojske srušio finski general C. G. von Mannerheim. Tijekom građanskog rata u Rusiji (1918–20) područje Karelije bilo je poprište sukoba finske vojske i ruske Crvene armije. Pokušaj pripajanja Finskoj propao je, a od ruskog dijela Karelije bila je 8. VI. 1920. osnovana autonomna oblast Karelijska radna komuna. Ugovorom o miru između Rusije i Finske zaključenim u Tartuu (Jurjev) 14. X. 1920. Finskoj je pripao veći dio Karelije, osim istočnoga dijela, koji je ostavljen Rusiji s time da bude autonoman. Nakon pobune koja je izbila 1921. protiv sovjetske vlasti, Karelija je 25. VII. 1923. proglašena autonomnom sovjetskom socijalističkom republikom. Nakon završetka sovjetsko-finskog rata 1939–40., Finska je ustupila SSSR-u Karelijsku prevlaku s Viborgom i poluotok Hangoe; Karelija je postala dio Karelijsko-finske Sovjetske Socijalističke Republike, no u srpnju 1956. ponovno je ušla u sastav Ruske Sovjetske Federativne Socijalističke Republike kao Karelijska Autonomna Sovjetska Socijalistička Republika. Nakon raspada SSSR-a početkom 1990-ih, ostala je u sastavu Ruske Federacije (Rusije).
