Jahve (hebr.: gospodar, gospodin, možda izvorno: ja sam tu, ili koji daje život, koji jest), u Bibliji, glavno Božje ime; u konsonantskome pismu bilježi se četirima konsonantima (tetragram): JHVH (izgovor: [jahve]). Iako je to jedna od najčešćih riječi u Starome zavjetu Biblije, s vremenom je Jahve, osobito nakon odlaska u sužanjstvo, postao jezični tabu; rabini se nisu usudili izgovarati vlastito ime svojega Boga, nego su ga nadomještali izrazom Adonaj (hebr.: [moj] gospodin; Adon: gospodar). Pokrate toga imena u oblicima Jahu, Jo, Jeho dolaze kao prefiksi ili sufiksi u mnogim osobnim imenima.U kasnijim grčkim i latinskim verzijama ono se prevodilo s Κύρıος (Kýrios) i Dominus. Krivom interpretacijom vokala u XVI. st. došlo je do izgovora jehova[h] (vokali iz Adonaj a-o-a > e-o-a preneseni u Jehova[h]), koji se i danas upotrebljava. Prijeporni su starost i podrijetlo imena Jahve; možda je preuzeto od Kenita. U Mojsijevu Petoknjižju javlja se uz ime Jahve kao Božje ime i Elohim, što je biblijske kritičare navelo na misao da su za konačnu redakciju toga djela poslužile starije predaje i jahvistički, elohistički, deuteronomistički i drugi dokumenti. Jahvist se smatra najstarijim od četiriju (ili više) hipotetičkih izvora Petoknjižja; potječe možda iz X. do IX. st. pr. Kr.
