Iliri (grčki Ἰλλυρıοί, Illyrioí, latinski Illyrii), skupina međusobno srodnih naroda koja je od kraja brončanoga doba i u antičko doba nastavala uglavnom zapadna područja Balkanskoga poluotoka. Na istočnoj jadranskoj obali spominje ih već grčki logograf Hekatej iz Mileta (oko 500. pr. Kr.). Stoljeće i pol poslije Pseudo-Skilaks navodi imena nekih ilirskih naroda i lokalizira njihova naselja na obalnome pojasu približno od rijeke Krke do Vlore (Vlorë) u Albaniji. Čini se da su se prvotno samo pripadnici jedne etničke skupine, naseljene negdje na granici Epira, zvali Iliri. To su možda Plinijevi »Iliri u užem smislu«. Poslije se naziv proširio na narode sjeverozapadnoga dijela istočne jadranske obale (na Histre i Liburne) i na narode u unutrašnjosti sve do Drave i Dunava. U znanosti još nije riješeno pitanje geneze i podrijetla Ilira. Ranije hipoteze o njihovu podrijetlu i dolasku iz srednje Europe, s područja unjetičke i lužičke kulture, danas su uglavnom napuštene. Po jednoj hipotezi Iliri bi na Balkanskom poluotoku bili autohtoni stanovnici jer pokazuju stanovit kontinuitet s nekim prethodnim kulturama. Mitologija ih je dovodila u vezu s Ilirijem, sinom Kadma i Harmonije. – Iliri su prodrli sve do Epira, odakle su se (možda oko 1000. pr. Kr.) prebacili u Italiju i zaposjeli njezinu jugoistočnu obalu (Japigi, Daunijci, Kalabri, Mesap/ijc/i i dr.). Iz Epira su se proširili i u središnju Grčku, pa i na Peloponez, a sjeverno od Epira naselili su dijelove današnje Makedonije i Srbije; možda su sudjelovali i pri osvajačkim pohodima Tračana u Maloj Aziji. – Antički pisci (Herodijan, Livije, Plinije, Strabon, Teopomp i dr.) donose i poneku vijest o fizičkoj konstituciji i o životu Ilira: tvrde za njih da su bili visoka rasta, jaki, dobri ratnici, odani piću, da nisu mnogo pazili na čistoću, da su svake osme godine ponovno dijelili zemljišne posjede. Živjeli su u patrijarhatskim zajednicama, politički razjedinjeni, u međusobnim borbama i u neprijateljstvu s grčkim kolonistima i s Makedoncima, a poslije i s Rimljanima. Živjeli su djelomično u utvrđenim gradinama, a bavili su se poljodjelstvom, lovom i (u primorju) gusarenjem. Nakon upada Kelta na Balkanski poluotok neka su se ilirske etničke skupine pomiješale s njima: o Japodima Strabon izričito kaže da je ilirski narod pomiješan s Keltima. Tako su neki narodi, koje antički autori navode kao ilirske, zapravo već ilirsko-keltska mješavina. – Na istočnoj obali Jadrana najistaknutiji su ilirski narodi bili Histri u Istri, a dalje prema jugoistoku Liburni, Delmati, Daorsi, Ardijejci i Plereji. U unutrašnjosti zemlje: Karni, Latobici i Norici u današnjoj Sloveniji; Japodi u zaleđu Hrvatskoga primorja; Jasi, Kolapijani, Varcijani i Breuci u međurječju Sava–Drava–Dunav; Mezeji, Ditioni, Desidijati i Autarijati u unutrašnjosti Bosne i Hercegovine; Dardani na Kosovu, u Srbiji i Makedoniji; Peonci, Linkesti i Dasareti u Makedoniji i Dokleati u Crnoj Gori; Taulanti, Labeati i Atintani u Albaniji. Iliri su samo jednom uspjeli stvoriti veću državu: u III. st. pr. Kr. okupili su Ardijejci pod svojom vlašću neka ilirske narode i organizirali državu (kralj Agron), koje se teritorij protezao od rijeke Krke sve do današnje Albanije. Kada su gusarskim pothvatima ugrozili trgovinu na Jadranu, sukobili su se s Rimljanima (229. pr. Kr.). U ratu su bili pobijeđeni, a njihova država, pod kraljicom Teutom, bila je sužena na uski pojas približno od Dubrovnika do grada Lezhe (Lezhë) na Drimu. U vojnom pohodu protiv ilirskoga kralja Gencija (167. pr. Kr.) Rim je kao pobjednik zavladao i njegovom državom. U novim ratovima (156. pr. Kr. protiv Delmata, 135. pr. Kr. protiv Ardijejaca i Plereja, 129. pr. Kr. protiv Histra i Japoda, od 78. do 76. pr. Kr. protiv Delmata, i dr.) Rimljani su osvojili sve više područja naseljenih Ilirima. Iliri su definitivno skršeni god. 6–9 (→ batonski rat) i otad počinje njihova romanizacija, koja je, međutim, aktivnije zahvatila samo okolicu upravnih središta, garnizona, vojnih uporišta i postaja na cestama. Otada Iliri ulaze u rimsku vojsku, stječu različite položaje u upravi, a neki od njih postaju i carevi (Aurelijan, Prob, Dioklecijan i dr.). Ime Iliri i naziv Ilirik očuvali su se u predaji i nakon doseljenja Slavena na Balkanski poluotok. Bizantski pisci počeli su u srednjem vijeku Slavene nazivati Ilirima, u XVII. i XVIII. st. govorilo se o »ilirskoj narodnosti« u Ugarskoj, u Beču je 1745. bila osnovana Ilirska dvorska deputacija, a 1809. formirane su Napoleonove Ilirske pokrajine. God. 1816. Austrija je od pokrajinâ Kranjske, Koruške, Gorice, Gradiške i Istre stvorila Kraljevinu Iliriju, a narodni pokret koji se u prvoj pol. XIX. st. razvio u Hrvatskoj nazvan je ilirski pokret.
Jezik
Nema lingvističkih dokaza da su svi stanovnici Ilirika u predrimsko doba govorili jednim jezikom. Zato je umjesto izraza »ilirski jezik« ili »jezik Ilira« bolje govoriti o »jeziku ili jezicima Ilirika«, odnosno o »iliričkim jezicima«.
Iz doba prije romanizacije na cijelom području Ilirika nije pronađen ni jedan natpis na nekom autohtonom jeziku. Natpis na prstenu iz mjesta Kalaja Delmaçës u Albaniji, za koji se dugo vjerovalo da predstavlja jedini tekst na »ilirskom« jeziku, zapravo je na bizantskome grčkom. Jedini jezični ostatci iz predrimskoga doba na cijelom području od Istre do Epira stoga su imena mjesta (toponimi) i ljudi (antroponimi). Većina je antroponima zabilježena na nadgrobnim natpisima iz rimskoga doba, a njihovi su nositelji bili romanizirani stanovnici Ilirika koji su zadržali nerimska imena. Osim toga, sačuvano je i nekoliko glosa, riječi za koje se u grčkim i rimskim tekstovima tvrdi da su iz »ilirskoga« jezika, npr. sabaium za neku vrstu piva.
Znanstveno proučavanje predrimskih jezičnih ostataka u Iliriku počelo je krajem XIX. i početkom XX. st., osobito u radovima bečkih indoeuropeista Paula Kretschmera i Hansa Krahea. Na njihova se proučavanja nadovezuje i hrvatski lingvist Anton Mayer, čije je sintetsko djelo o jeziku Ilira objavljeno u Beču (1957–59). Prvi je naraštaj ilirologa utvrdio da su neki jezični ostatci u Iliriku nedvojbeno indoeuropskoga podrijetla, pa su stoga pretpostavili da je »ilirski« bio indoeuropski jezik (premda je ostalo nejasno treba li ga smatrati centumskim, poput latinskoga, ili satemskim, poput albanskoga). Međutim, nekritički su »ilirskima« smatrali i jezične spomenike venetskoga (u sjeveroistočnoj Italiji) i mesapskoga (u Apuliji), a predlagali su i »ilirske« etimologije toponima na širokome području istočne Europe sve do Baltika. Na taj je način termin »ilirski« izgubio svaki operativni lingvistički smisao.
Značajan napredak u proučavanju iliričkih jezičnih ostataka učinjen je 1960-ih u radovima Radoslava Katičića, koji je dokazao postojanje triju različitih imenskih područja unutar Ilirika: liburnsko-sjevernojadranskoga, dalmatsko-panonskoga i južnodalmatinsko-sjevernoalbanskoga. Imensko je područje određeno distribucijom antroponima i tvorbenih oblika karakterističnih za nj, koji se pojavljuju gotovo isključivo u danom području. Tri se imenska područja u Iliriku približno podudaraju s područjima triju velikih naroda koja su ondje živjela u antičko doba (Liburni, Delmati i tzv. Illyrii proprie dicti: »Iliri u pravom smislu«). U kasnijim je istraživanjima utvrđeno da se, u okviru liburnsko-sjevernojadranskoga imenskoga područja, Istra može izdvojiti kao posebno potpodručje, a jedinstvenost dalmatsko-panonskoga područja dovedena je pod sumnju. Do danas je nesigurno u kojoj su mjeri u predrimsko doba imenskim područjima Ilirika odgovarala područja različitih jezika, a samim time ostaje nejasno i pitanje o broju i naravi jezika koji su se govorili u našim krajevima prije romanizacije.
Likovne umjetnosti
Iliri su na prostorima koje su nastavali ostavili značajna arheol. svjedočanstva o svojoj materijalnoj i duhovnoj kulturi. Isprva su razvijali umjetnost u kojoj su ugl. prevladavali geometrijski motivi (trokuti, rombovi, kružnice, spirale i dr.), najčešće na kovinskim ukrasima i uporabnim predmetima, ali i na keramičkim posudama. Već u VI. st. pr. Kr. jačaju utjecaji helenske umjetnosti, koja je prodirala izravno dolinama rijeka, preko grč. kolonija na Jonskom i juž. dijelovima Jadranskoga mora ili preko etrurskih i drugih kultura u Italiji. Pod utjecajem grč. antropomorfne umjetnosti, ali i s razvojem lik. umjetnosti kod samih Ilira, u različitim dijelovima ilirskih zemalja pojavio se niz vrijednih umj. ostvarenja.
Od početka VI. st. do kraja IV. st. pr. Kr. u sjevernim je ilirskim krajevima cvala jedna od najzanimljivijih ilirskih prapovijesnih umjetnosti, tzv. situlska umjetnost, koja je nastala spajanjem umjetničkih i kulturnih elemenata iz Grčke, Etrurije i autohtonoga stanovništva. Naziv je dobila po brončanim situlama (vjedro s poklopcem), raskošno ukrašenima prizorima iz svakodnevnoga života, prikazima različitih životinja te geometrijskim i drugim motivima izrađenima tehnikom iskucavanja (najljepši je primjerak situla iz Vača, Slovenija, s početka VI. st. pr. Kr.), a takvi su prikazi nađeni i na ukrasnim pojasnim pločicama, rjeđe na kacigama i drugim predmetima (grobni prilozi u Nezakciju kraj Pule).
Pod utjecajem te umjetnosti razvila se, od V. st. pr. Kr. do rimskoga doba, na području Japoda izvorna domaća likovna umjetnost na kamenim urnama s prizorima vezanima za kult pokojnika i pogrebne običaje (primjerci iz Ribića i Jezerina nedaleko od Bihaća). Brončani stilizirani antropomorfni i zoomorfni privjesci, aplikacije na kopčama i pektoralima iz Kompolja, Prozora, Otočca i drugih lokaliteta u Lici zanimljivi su za upoznavanje japodske umjetnosti i religije.
Iskapanja u glavnom gradu Histra Nezakciju otkrila su niz kamenih kipova gotovo naravne veličine, koji su pripadali nekomu monumentalnom ilirskom svetištu iz V. do IV. st. pr. Kr.; ta osebujna i na ilirskom tlu jedinstvena umjetnost nastala je pod utjecajem grčke umjetnosti, koja je preko Italije stigla među sjeverne Ilire.
Dolazak Kelta na ilirski teritorij u IV. st. pr. Kr. nije bitnije utjecao na ilirsku umjetnost; osebujni biljni ornamenti, prepoznatljivi motivi keltske umjetnosti, pojavljuju se jedino na oružju i nekim ukrasnim predmetima.
Iz prapovijesnog doba, posebice na području Istre, Hercegovine i Albanije, potječu ostatci mnogobrojnih ilirskih utvrđenih naselja (gradina ili kasteljer), isprva sagrađenih od velikih kamenih blokova nepravilna oblika, a od V. st. pr. Kr. od klesanoga kamena kvadratna oblika. Osim gradinskoga Iliri su poznavali i sojenički tip naselja; najbolje su istražena sojenička naselja na rijeci Savi i Uni. U kraškim krajevima, od Istre na sjeveru do Epira na jugu, gradili su kamene kuće četverokutna ili kružna tlocrta; kružni tip sačuvao se u Istri i Dalmaciji sve do danas kao pastirska, odn. poljska kućica (bunja, poljarica, kažun).
Dolazak Rimljana u ilirske krajeve izazvao je velike promjene u sveukupnom životu, pa tako i u umjetnosti. Rimski likovni izraz prihvatilo je ugl. gradsko stanovništvo, dok su starosjedioci nastavili razvijati svoju umjetnost, koja je procvala u doba kasnoga Carstva. Tada su nastali nadgrobni i votivni spomenici s likovima pokojnika i domaćih božanstava isklesanih u plitkome reljefu, s licima prikazanima en face, tehnikom koja podsjeća na stariju autohtonu drvorezbarsku tradiciju. Pod utjecajem grčko-rimske umjetnosti razvili su ilirski umjetnici posebne oblike nadgrobnih spomenika, prepoznatljive za neke ilirske krajeve (npr. Liburnijski cipus, tip nadgrobnoga spomenika cilindrična oblika s borovim češerom na vrhu). Na mnogim se sačuvanim umjetničkim ostvarenjima Ilira iz rimskog razdoblja nalaze stari ornamentalni i simbolični motivi, koji se pojavljuju sve do kasne antike, a neki su od njih nadživjeli pojavu kršćanstva i propast Rimskoga Carstva te postali sastavnim dijelom umjetničke baštine naroda koji danas žive na zapadnom dijelu Balkana.
