Hujar [hu:'α:ɹ], Peter, američki fotograf (Trenton, New Jersey, 11. X. 1934 – New York, 26. XI. 1987). Početkom 1950-ih polazio je Školu industrijske umjetnosti na Manhattanu. Ponesen modnom fotografijom u časopisima GQ i Harper’s Bazaar, za koje je poslije i radio, postao je glavni asistent u studiju komercijalnog fotografa Harolda Kriegera. Ubrzo se posve okrenuo umjetničkoj fotografiji te u okviru radova za majstorsku radionicu Richarda Avedona i Marvina Israela (gdje se upoznaje s Alexeyem Brodovitchem i Diane Arbus) radi niz erotiziranih autoportreta u kojima prazan prostor sobe aktivira svojim tijelom – intimne, mračne, no razigrane fotografije, naslonjene na djela Eadwearda Muybridgea i plesno kazalište (Goli autoportret, #3, 1966., Metropolitan Museum of Art, New York). Istodobno upoznaje Andyja Warhola, kojemu pozira te u njegovom studiju (Tvornici) upoznaje niz »autsajdera«, poput transrodne glumice Candy Darling i drag umjetnice Jackie Curtis, koji mu postaju modeli. Preselivši se 1973. u East Village, ušao je u boemski milje fotografirajući susjede, prijatelje, umjetnike, kazališne predstave te glumce i plesače iza pozornice u trenutcima preobrazbe, dok se šminkaju i oblače kostime. Tada nastaju intimni, crno-bijeli portreti ostvareni pronicanjem u srž modela – radovi kojima prikazuje istodobno ljubav i gubitak, seksualnost i propadanje, smrt i život i koji često prikazuju emocionalno krhke likove u trenutku razmišljanja o smrtnosti. Među najpoznatijim Hujarovim ostvarenjima portreti su C. Darling (Candy Darling na samrti, 1973., Tate Modern), snimljene u bolničkoj sobi, u duhu klasičnoga hollywoodskog glamura, sugestivni prikazi košmarnog spoja stvarnosti i fantazije koji je prožimao glumičin život, te njegova partnera (David Wojnarowicz, ležeći (II), 1981., Tate Modern) u ležećem položaju, uobičajenoj pozi njegovih portreta.
Poznat je i po podjednako sućutnim prikazima životinja, od Konja u planinama Zapadne Virginije (1969) do njegova najpoznatijega životinjskog portreta (psa) Will (1985). Kao fotograf gradskih vinjeta, usmjeren prema napuštenim mjestima i oronulim stanovima boemskog dijela grada, ulicama, parkovima, kao i S&M klubovima, sastajalištima homoseksualaca (Christopher Street Pier #3, 1976), stvarao je tzv. fotografije »queer grada«. Njegove noćne ulične fotografije prikazuju osvijetljene nebodere, napuštene ruševine, uništene automobile, dječake u ženskoj odjeći, muškarce u noćnim lutanjima (Dječaci u autu, Halloween, 1978), no često su i uznemirujuće prazne, lišene ljudske prisutnosti (Parkiralište na West Sideu, New York, 1976., Whitney Museum of American Art, New York). Ravnodušan prema komercijalnim zahtjevima newyorškog tržišta umjetnina, za života je objavio tek jednu fotomonografiju (Portreti u životu i smrti, 1976), s nizom portreta prijatelja, npr. Fran Lebowitz i Vincea Alettija, Johna Watersa, drag queen glumice Divine, Williama S. Burroughsa i Susan Sontag (autorice uvoda), suprotstavljenih izboru fotografija kostura iz XVII. st., koje je snimio 1963. u kapucinskim katakombama u Palermu.
Djelovao je i kao aktivist pokreta za prava homoseksualaca te je dokumentirao prvi hod homoseksualaca (1970) i snimio ikoničku fotografiju Izađi! za časopis Gay Liberation Front. Početkom 1970-ih bio je suosnivač časopisa bez teksta Newspaper koji je zagovarao metodu »kaotičnog čitanja« slika (umjetničkih, komercijalnih, kontrakulturnih, pornografskih). Izdvajao se umijećem isticanja psihološke ranjivosti svojih modela kojim se razlikovao od suvremenika, pogotovo od Roberta Mapplethorpea, s kojim je često uspoređivan (zbog portretne fotografije i homoerotske tematike, ali i slične sudbine i smrti od AIDS-a). Dok je Mapplethorpe modele svodio na apstraktne oblike, skulpture, Hujar je humanistički naglašavao njihovu ljudsku osjetljivost. Istodobno je beskompromisnim stajalištem prema fotografskoj umjetnosti nadahnuo mnoge umjetnike, poput Nan Goldin. Danas ga se smatra jednom od vodećih osoba newyorške kulturne scene 1970-ih i početka 1980-ih te značajnom figurom newyorške queer umjetničke scene.
Prvu izložbu imao je 1974. u New Yorku, kao i retrospektivu 1989. Izložbe njegovih djela priređene su 1994. u Amsterdamu (Muzej Stedelijk) i u Švicarskoj (Fotomuseum Winterthur), u New Yorku 2005–06 (MoMA PS1), u Londonu 2007 (Institut suvremene umjetnosti) i 2025 (Raven Row), a 2017. održana je velika putujuća retrospektivna izložba njegovih radova, popraćena monografijom. U sklopu Venecijanskoga bijenala 2024. izložene su fotografije iz knjige Portreti u životu i smrti.
