Hohenstaufovci (njem. Hohenstaufen [ho:ənštạu'fən]), njemačka vladarska obitelj (XI–XIII. st.). Osnivač joj je švapski vitez Fridrik von Büren (u. 1055). Po utvrdi što ju je njegov sin podignuo u Württembergu dobila je obitelj, koja se do tada zvala Staufen ili Staufer, ime Hohenstaufen. Uspon njezine moći ide u doba cara Henrika IV., koji je dao vojvodstvo Švapsku Fridriku I. von Staufenu (1079–1105), svojemu zetu. Fridrika I. naslijedili su sinovi: Fridrik II., koji je bio u rodbinskim vezama s moćnom obitelji bavarskih vojvoda Guelfa, i Konrad, koji je postao njemački kralj Konrad III. (1138–52). Pred smrt je Konrad odredio za nasljednika svojega nećaka Fridrika III. Švapskoga (poslije cara Fridrika I. Barbarossu), koji je udario temelj novoj carskoj politici švapskih vladara. Njegov sin i nasljednik Henrik VI. (1191–97) nastavio je očevu politiku, koja je uz ostalo, preko njegove ženidbe s Konstancom od Altaville, dovela do sjedinjenja Njemačkoga Carstva s normanskim Kraljevstvom Sicilijom. Smrću Henrika VI. obnovile su se već prije započete borbe između Hohenstaufovaca i Guelfa za njemačko prijestolje, na koje je najprije došao Henrikov brat, drugi Barbarossin sin, Filip Švapski (1198–1208), a nakon njegove smrti, za kratko vrijeme, Oton IV., štićenik Guelfa, kojega je 1212. naslijedio Henrikov sin Fridrik II., kralj Sicilije (1212–50). To je bio posljednji veliki vladar iz obitelji Hohenstaufen, za čije su vladavine i dinastija i Carstvo doživjeli najveću moć. Nakon kraće vladavine njegova sina Konrada IV. (u. 1254) i Konradova polubrata Manfreda (poginuo kraj Beneventa 1266. u borbi s Karlom I. Anžuvincem) vladao je kratkotrajno Konradov sin Konradin, koji je uzalud pokušavao ostvariti stare težnje Hohenstaufovaca za nasljedstvom u južnoj Italiji. Nakon borbi, koje je radi toga vodio, i nakon poraza, bio je zarobljen i pogubljen u Napulju 1268. On je bio posljednji zakoniti potomak obitelji Hohenstaufen.
