Gradisca d’Isonzo [gradi'ska dizo'nco] (slovenski Gradišče ob Soči, udomaćeno Gradiška), grad u Furlaniji-Julijskoj krajini, 12 km jugozapadno od Gorizije, sjeveroistočna Italija; 6370 st. (2021). Leži na desnoj obali rijeke Soče (Isonzo). U povijesnoj gradskoj jezgri ističu se očuvana utvrda i dio gradskih zidina s vratima (kraj XV. st., dograđivani u XVI. st.), renesansne i barokne patricijske palače (XVI–XVII. st.), katedrala (izvorno kasnogotička crkva iz XIV. st., znatno proširena u baroknom stilu u XVII. st., s klasicističkim pročeljem iz XVIII. st.). Vinogradarstvo u okolici.
Naselje, koje je vjerojatno postojalo još od rimskoga doba, prvi put se u dokumentima spominje 1176. Bila je dio Akvilejskog patrijarhata do 1420. kada je zajedno s patrijarhatom potpala pod vlast Venecije. Mlečani su radi obrane od osmanskih prodora ondje od 1473. podignuli utvrdu te bedem na Soči, a pod mletačkom vlašću grad je bio do 1511. kada ga je zaposjela vojska rimsko-njemačkoga cara Maksimilijana I. Habsburškoga. Venecija je neuspješno, dugotrajnom opsadom, pokušala zauzeti grad u Ratu za Gradišku 1615–17. Gradisca je ostala pod habsburškom vlašću do 1647. kada ju je rimsko-njemački car Ferdinand II. prodao kneževima od Eggenberga za 315 000 forinti te je potom bila središte polusamostalne Gradiške grofovije. Utrnućem obitelji Eggenberg 1717. opet je pripala Habsburškoj Monarhiji te je od 1754. bila dio pokrajine (grofovije) Goriške i Gradiške, 1805–14. bila je u sastavu Napoleonove Kraljevine Italije, potom pod Austrijom (Austro-Ugarskom), a Italiji je pripala nakon I. svjetskog rata 1918.
