Galicija (Poljska), nekadašnja austrijska krunska zemlja. Pod tim imenom poznata od 1772. god. (latinizirani naziv za Galičku Kneževinu). Galiciju su stoljećima naseljavali Slaveni. Od X. st. bila je poprište borbi poljske i kijevske države. Istočno od rijeke San nastala je u XI–XII. st. Galička Kneževina sa središtem u Galiču. Ona se borila protiv pretenzija susjednih država Vladimirsko-volinske Kneževine, Poljske i Ugarske. Godine 1199. pridružila se Vladimirsko-volinskoj Kneževini; tako je nastala nova Galičko-volinska Kneževina, koja je pod pritiskom tatarske najezde i poljsko-litavske agresije slabila i konačno u XIV. st. izgubila samostalnost. Veći dio Volinije dobila je Litva, a Galicija je 1349. potpala pod Poljsku. U prvoj diobi Poljske (1772) Austriji su pripali, pod imenom Galicija i Lodomerija, uz galičke zemlje s dijelovima Podolije i Volinije, i Sandomirsko te Krakovsko vojvodstvo bez grada Krakova. Godine 1774. zauzela je Austrija Bukovinu i sjedinila ju (1786) s Galicijom, a trećom diobom Poljske (1795) pripojila joj je još područja uz rijeku Pilicu i Zapadni Bug (uključivo grad Krakov). Nakon napoleonskih ratova, zaključkom Bečkoga kongresa (1815), Austrija je dobila Galiciju kao krunsku zemlju. Krakov je, međutim, do 1846. samostalna republika, a Bukovina od 1849. posebna krunska zemlja. Nakon toga do 1918. nije više bilo teritorijalnih promjena u Galiciji; nakon Austro-ugarske nagodbe 1867. bila je u austrijskom dijelu Monarhije. U I. svjetskom ratu Galicija je bila poprište teških borbi između austrougarske i ruske vojske. U velikoj bitki od 26. VIII. do 17. IX. 1914., koja je završila pobjedom Rusa, Austro-Ugarska je izgubila 400 000 ljudi, a Rusija 230 000. Nakon rasula Austro-Ugarske 1918., vlada u Varšavi formalno je Galiciju pripojila Poljskoj, što je u istočnoj Galiciji izazvalo oružani otpor Ukrajinaca, koji su u studenome 1918. pod vodstvom Jevgena Petruševyča osnovali neovisnu vladu u Lavovu. U proljeće 1919. poljska je vojska zauzela cijelu Galiciju, no Ukrajinci su u istočnoj Galiciji nastavili otpor, proglasili Zapadnoukrajinsku Republiku, i u tijeku 1919. borili se protiv poljskih trupa. U svibnju 1919. Saveznici su priznali pravo Poljske na zapadnu, a u prosincu i na istočnu Galiciju. Sovjetsko-poljskim ugovorima u Rigi (1921) Sovjeti su priznali staru granicu Galicije, a u ožujku 1923. Konferencija ambasadora potvrdila je suverenitet Poljske nad istočnim dijelom Galicije. Nakon njemačkog napadaja na Poljsku u rujnu 1939., sovjetske trupe zaposjele su istočnu Galiciju, a 1. XI. priključili su krajeve istočno od rijeke San i grad Przemyśl Ukrajinskoj SSR. Od 1941. do 1944. cijela je Galicija bila pod njemačkom okupacijom. Nakon II. svjetskog rata, na osnovi nove sovjetsko-poljske granice, koja uglavnom odgovara Curzonovoj liniji, zapadna Galicija postala je sastavni dio Poljske, a istočna je ušla u sastav SSSR-a (od 1991. u neovisnoj Ukrajini).
