Eritreja (Država Eritreja; arapski Iritriyā/Dawlat Iritriyā, tigrinja Iertra i Ertra/Hagere Iertra i Hagere Ertra, engleski Eritrea/State of Eritrea), država u istočnoj Africi, na obali Crvenoga mora; obuhvaća 121 100 km² (uključujući otočje Dahlak). Na sjeverozapadu graniči sa Sudanom (605 km), na jugu s Etiopijom (oko 912 km), na jugoistoku s Džibutijem (109 km).
Prirodna obilježja
Duž obale Crvenoga mora duge oko 1150 km pruža se uska pustinjska pješčana ravnica, građena od tercijarnih pješčenjaka, lapora i koraljnoga vapnenca. Obalna ravnica prelazi u polupustinjsku stepu. U središnjem dijelu sjeverne Eritreje pružaju se sjeverni ogranci Etiopskoga gorja, visoki do 3018 m (Amba ili Emba Soira), koji se prema zapadu spuštaju u brežuljkast kraj prema Sahelu. Građeni su od starih kristaličnih stijena s pokrovima krednih pješčenjaka i bazaltnim kapama. Gorje je raščlanjeno duboko usječenim klancima i kanjonima na niz manjih ravnjaka. Obalna se nizina u južnom dijelu širi; obuhvaća sjeveroistočni dio pustinje Danakil s Danakilskim gorjem (do 2131 m) i sjevernim dijelom Danakilske depresije (–75 m u Eritreji).
Klima je u primorju vrlo vruća i vlažna, a na visočju suha i umjerena. Massawa (Mitsiwa), sa srednjom godišnjom temperaturom višom od 30 °C, a srednjom srpanjskom višom od 35 °C, ubraja se u najtoplija mjesta na Zemlji. Godišnja količina kiše iznosi u Massawi 24 mm, a u Assabu 6 mm. Na visočju srednja godišnja temperatura iznosi 19,4 °C, a godišnja količina oborina oko 500 mm.
Plovnih rijeka nema; Atbarin pritok Mareb ili Gash ljeti presuši. Rijeke Baraka (Barca) i Anseba izviru blizu Asmare i gube se u močvarnom području jugoistočnog Sudana.
Biljni pokrov čini uglavnom savana s raštrkanim drvećem; šume zahvaćaju samo oko 6% površine. Intenzivno poljodjelstvo i krčenje šuma doveli su do raširene erozije tla.
Stanovništvo
U Eritreji živi 6 131 000 stanovnika prema procjeni UN-a za 2012 (prema popisu stanovništva 1984. god. 2 748 304 st.) ili 51 st. na 1 km². Najgušće su naseljeni visoki ravnjaci na ograncima Etiopskoga gorja (više od 100 st./km²); zapadni su pristranci suhi i slabije naseljeni, a najrjeđe je naseljena južna priobalna ravnica (manje od 15 st./ km²). Od devet glavnih naroda, najbrojniji su Tigrinja (50%), koji žive na ravnjacima, a bave se uglavnom ratarstvom, te Tigre (31,4%), uglavnom polunomadi, koji žive na sjeveru i zapadu zemlje. Ostali su pripadnici naroda Afar (5,0%), Saho (5,0%), Bedža (Beja; 2,5%), Bilin ili Bilen (2,1%) i dr. Glavni su uporabni jezici tigrinja i arapski te engleski (u visokoškolskim ustanovama) i talijanski. Najraširenije su vjeroispovijesti islam (muslimani suniti 50%), i to najviše u obalnom području i na sjeverozapadu zemlje (Afari, Tigre, Saho), i kršćanstvo (pripadnici Eritrejske ortodoksne crkve 40%, rimokatolici 5%, protestanti 2%), osobito kod ratara u gorju. Porast broja stanovnika velik je; u razdoblju 2007–12. iznosio je prosječno 3,1% godišnje, što je u najvećoj mjeri rezultat visokoga prirodnog priraštaja (28,0‰ ili 2,8%, 2011). Natalitet je vrlo visok (35,5‰, 2011; svjetski prosjek 19,2‰), mortalitet nizak (7,5‰; svjetski prosjek 8,2‰); smrtnost je dojenčadi visoka (45,4‰, 2011). Populacija Eritreje vrlo je mlada: u dobi je do 14 godina čak 41,6% stanovništva, od 15 do 64 godine 55,9%, a od 65 i više godina samo 2,5% (2010). Očekivano trajanje života za žene rođene 2011. iznosi 64,7 godina, a za muškarce 60,4 godine. Ekonomski je aktivno 2 057 000 st. (2008). Glavnina stanovništva živi na selu (78,7%, 2011) i bavi se ratarstvom ili stočarstvom (77% radne snage, 2008); u gradovima živi samo 21,3% stanovništva. Glavni je grad Asmara (Asmera) sa 663 872 st. (2010), koji ima sveučilište. Ostali su veći gradovi Keren, Assab, Afabet i Massawa.
Gospodarstvo
Početkom 2000-ih Eritreja je ostala gospodarski slabo razvijena zemlja s približno 69% siromašnog stanovništva (2010). Ekonomski razvoj potaknut je ponajprije iskorištavanjem rudnika zlata (značajna su i ležišta bakra, srebra i cinka), pri čemu su angažirane rudarske kompanije uglavnom iz Australije, Kanade i Kine. Vrijednost BDP-a povećana je sa 706,3 milijuna USD (2000) na 5,8 milijarda USD (2017); BDP po stanovniku je oko 980 USD (2017). U sastavu BDP-a najveći je udjel uslužnoga sektora (58,7%), a potom industrije (29,6%) i poljoprivrede (11,7%). U industriji prevladava proizvodnja tekstila, hrane i cementa. Poljoprivrednu ponudu čine sirak, leća, kukuruz, povrće, pamuk, duhan, riba, goveda i dr. (domaćom proizvodnjom podmiruje se približno 70% prehrambenih potreba, pa je nužan uvoz hrane). Stopa nezaposlenosti je 6,4% (2017). Vrijednost izvoza 2017. bila je 635,7 milijuna USD, a uvoza 1,1 milijardu USD. Izvozi se pretežno zlato i drugi minerali, goveda, sirak, tekstil i rukotvorine. Uvoze se strojevi i oprema, naftni derivati, hrana, vozila, električni uređaji, roba široke potrošnje i dr. Najviše se izvozi u Kinu (62%) i Južnu Koreju (28,3%), dok se uvozi pretežno iz Ujedinjenih Arapskih Emirata (14,5%), Kine (13,2%), Saudijske Arabije (13,2%) i Italije (12,9%). Veličina javnog duga je 131,2% BDP-a (2017).
Promet
Oko 350 km željezničke pruge uskoga kolosijeka (izgrađena 1887–1932. za talijanske vlasti), koja je spajala luku Massawu s Asmarom i Agordatom u unutrašnjosti, bila je zatvorena zbog ratnih razaranja. Početkom 2000-ih obnovljen je odsjek pruge između glavnoga grada Asmare i luke Massawe (118 km). Duljina cestovne mreže iznosi 4010 km (2008), od toga je asfaltirano 22%. Glavne su ceste Asmara–Addis Abeba (Etiopija), Asmara–Massawa i Assab–Addis Abeba. Najveća je luka Massawa; u južnom je dijelu luka Assab, nekoć važna uvozno-izvozna luka za Etiopiju. Međunarodne zračne luke imaju Asmara, Assab i Massawa.
Novac
Novčana je jedinica nakfa (Nkf, ERN); 1 nakfa = 100 centi.
Povijest
Seobe semitskih plemena iz južne Arabije oko 1000. pr. Kr. apsorbirale su hamitsko pučanstvo, koje na tom području vjerojatno nije bilo starosjedilačko. Semitski su došljaci utemeljili Kraljevstvo Aksum, koje je potkraj IV. st. obuhvaćalo današnju Eritreju i etiopsku pokrajinu Tigre. Aksum je kontrolirao istočne nizine i važan trgovački put od luke Adulis (danas Zula) do grada Aksuma, a njegova je moć nestala u VI. st. U X. st. na eritrejsko je područje svoj utjecaj proširila etiopska država, a Aksum je zadržao samo vjersko i povijesno značenje; područjem današnje Eritreje upravljao je guverner. Zadržalo je ipak djelomičnu samostalnost sve do pada pod osmanlijsku vlast 1557., kada su Osmanlije okupirali Massawu i zadržali je, s prekidima, više od tri stoljeća. U XVI. st. i Etiopija i Eritreja bile su izložene napadajima hararskog imama, a nakon protjerivanja njegovih četa na obalnom su se području učvrstili Osmanlije. Kasnija povijest Eritreje povezana je s osamostaljenim Tigreom. U svezi s izgradnjom Sueskoga kanala, Eritreja je postala predmetom interesa europskih kolonijalnih sila. Godine 1882. osvojili su Talijani Assab, 1885. Massawu, a proširivši osvojena područja u ratu s Etiopijom osnovali su 1890. koloniju Eritreju. Od tada su se širili na Etiopiju, ali su bili zaustavljeni nakon poraza kraj Aduve 1896. Nakon aneksije Etiopije 1936., Talijani su upravno povezali Eritreju s etiopskim pokrajinama Aussa, Danakil i Tigre. Od 1936. do 1941. Eritreja je bila u sastavu Talijanske Istočne Afrike. Godine 1941. okupirali su Eritreju Britanci. Nakon II. svjetskog rata Eritreja je postala skrbnički teritorij UN-a pod britanskom upravom, do stvaranja federacije s Etiopijom 1952. Autonomija joj je ukinuta 1962., kada je počela borba nekoliko eritrejskih gerilskih pokreta; od 1970-ih jedan je od najsnažnijih Eritrejska narodnooslobodilačka fronta (EPLF). Pobunjeničke snage nadzirale su znatan dio Eritreje (etiopska vojska uz sovjetsku i kubansku vojnu pomoć potisnula ih je 1978); djelomice su se ujedinili 1980-ih i ostvarili vojne pobjede (1983., 1988), a EPLF je počeo suradnju s oslobodilačkim pokretom Tigre, važnu za rušenje etiopskog režima 1991. Prevlast u Eritreji stekao je EPLF, a njegov lider Issayas Afewerki dogovorio je (1991) s novom središnjom vlasti Etiopije referendum o neovisnosti Eritreje. Neovisna je postala 1993 (više od 100 000 poginulih u borbama od 1960-ih); Afewerki je postao predsjednik države, a EPLF je prerastao u Narodni front za demokraciju i pravdu (PFDJ) te je uspostavljen autoritarni režim. Zbog spornih granica Eritreja je imala pogoršane odnose s Džibutijem (1996) i s Jemenom (1995–98), a Sudan ju optužuje zbog pograničnih sukoba (1996–97). Uvođenjem vlastite valute 1997. Eritreja se financijski osamostalila od Etiopije, što je pogoršalo međusobne odnose i 1998. uzrokovalo rat (povod je sporno područje od oko 400 km²). Okončan je mirovnim sporazumom u Alžiru 12. XII. 2000; poginulih je bilo više od 50 000, a izbjeglica oko 600 000 (Etiopija je protjerala oko 55 000 Eritrejaca). Godine 2000–08. u pograničju su bile raspoređene mirovne snage UN-a; povučene su zbog izostanka eritrejske podrške. Odnosi s Etiopijom ostali su pogoršani zbog povremenih incidenata u pograničju (veći oružani sukob bio je u lipnju 2016); poboljšanje je najavljeno u srpnju 2018. dogovorom predsjednika Afewerkija i novoga etiopskog premijera Abiya Ahmeda (slijedilo je otvaranje međudržavne granice).
Politički sustav
Prema Ustavu od 23. V. 1997 (koji zbog izvanrednog stanja nikad nije potpuno zaživio), Eritreja je republika s predsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik je istodobno šef države i nositelj izvršne vlasti, koju obavlja Državni savjet, kojemu je predsjednik republike na čelu. Predsjednik je i na čelu Nacionalne skupštine. Predsjednika bira parlament između svojih članova, za mandat od 5 godina i na najviše dva mandata. Zakonodavnu vlast ima jednodomna Narodna skupština (Hagerawi Baito), sa 150 zastupnika s mandatom od 4 godine (zbog izvanrednog stanja i rata s Etiopijom izbori nisu provedeni, a članovi su parlamenta posredno izabrani, unatoč tome što Ustav traži izravan izbor zastupnika). Biračko je pravo opće i jednako, a imaju ga svi građani s navršenih 18 godina života. Sudbenu vlast obavljaju Vrhovni sud, 10 provincijskih i 29 okružnih sudova. Država je administrativno podijeljena na 6 regija. Nacionalni praznik: Dan neovisnosti, 24. svibnja (1993).
Političke stranke
Narodna fronta za demokraciju i pravdu (akronim PFDJ), osnovana 1970., stranka je ljevice. Utemeljena je kao Oslobodilačka fronta eritrejskoga naroda, a današnji naziv ima od 1994. Tijekom 1970-ih i 1980-ih predvodila je borbu protiv etiopskih snaga. Jedina je legalna stranka u zemlji, a na vlasti je od neovisnosti 1993.
