Dinaridi, geotektonski pojam koji obuhvaća širi prostor Dinarskoga gorja s produžetkom u južne Alpe te albanske i grčke planine. Katkad se pod užim pojmom Dinarida obuhvaća samo prostor između Soče na sjeverozapadu i crte Skadar–Peć na jugoistoku. Ravnice uz rijeku Savu (od ušća Krke do ušća Kolubare) tradicionalno se uzimaju kao sjeverna geomorfološka granica Dinarskoga gorja. Temeljna geotektonska obilježja boranoga Dinarskoga gorja zapažaju se u pružanju glavnih morfogenetskih formi smjerom sjeverozapad–jugoistok, nasuprot protezanju smjerom zapad–istok, kakav prevladava u istočnim Alpama, odnosno sjever–jug u albanidsko-helenidskom gorskom sustavu. Izrazit otklon od dinarskoga smjera pružanja morfogenetskih formi postoji jedino u srednjodalmatinskom prostoru (tzv. hvarski smjer: istok–zapad).
Kompleksna geotektonska građa cijeloga prostora Dinarida obilježena je razlikama u stijenama i strukturnim odnosima s naglašenim alohtonim (navlačnim) strukturama. Oblikovanje Dinarida dugotrajan je geološki proces u kojem se razlikuju predalpinski, glavnoalpinski i kasnoalpinski događaji. Tijekom predalpinskih događaja (to su ponajprije paleozojski hercinski ili variscički tektogenetski procesi) oblikovana je povezana kontinentalna kora platformskih obilježja u cijelom prostoru Alpida i Dinarida. To potvrđuje pretežito terigeni sastav naslaga donjega trijasa. Zatim je došlo do postupnoga spuštanja i poplavljivanja, što je rezultiralo jačim diferenciranjem facijesa te magmatizmom u srednjem i u početku gornjeg trijasa. Glavna alpinska orogeneza u Dinaridima započela je u juri, a trajala je cijelu kredu zaključno sve do paleogena. Kasnoalpinske (neotektonske) promjene obilježene su ponajprije vertikalnim i subvertikalnim kretanjem masa, ali ima i tangencijalnih poremećaja. Strukturno su nove pojave rasjedi (vertikalni i horizontalni), dijapirski prodori, rotacija, nagibanje blokova uz rubove bazena, a erozija modelira površinu terena, pridonoseći daljnjoj fragmentaciji pojedinih primarnih tektonskih cjelina. Opće izdizanje potkraj pliocena i u pleistocenu dalo je osnovna obilježja suvremenomu reljefu. Mnogobrojne su tektonske klasifikacije područja Dinarida, a to je dovelo do obilja naziva za pojedine strukturne cjeline. Mobilistička interpretacija (Milan Herak, 1991) uklanja mnoge razlike u gledištima, naglašavajući nov pristup obilježen subdukcijskim kretanjem.
