Dilthey [di'ltai], Wilhelm, njemački filozof i teolog (Biebrich, danas Wiesbaden-Biebrich, 19. XI. 1833 – Siusi allo Sciliar kraj Bolzana, 1. X. 1911). Studirao je povijest, teologiju i filozofiju u Heidelbergu i Berlinu, gdje su mu profesori bili Leopold von Ranke i Friedrich Adolf Trendelenburg. Doktorirao je 1864. tezom o Schleiermacherovoj etici, iste godine habilitirao u Berlinu; kao redoviti profesor predavao je u Baselu (1866), Kielu (1868–71), Breslauu (Wrocław; 1871–82), te od 1883. do umirovljenja 1905. u Berlinu, kao nasljednik Rudolfa Hermanna Lotzea. Suprotstavljajući se naturalizmu, koji je čovjekove duhovne i duševne sposobnosti nastojao podvesti pod fizikalne zakone, Dilthey je u duhu humanističke tradicije isticao autonomiju čovjeka, kao umnog i slobodnog bića, koja se može istražiti samo u »duhovnim znanostima«. Svojim cjeloživotnim projektom »kritike historijskoga uma« nastojao je pokazati da ne postoje nadvremene istine ni apsolutne vrednote, već svaku individualnu egzistenciju valja promatrati kao svojevrsni izraz jednoga »svjetonazora« u kojem se stječu sva povijesna postignuća čovječanstva. Novi temelj zasnivanja duhovnih znanosti Dilthey nalazi u kategoriji života koji počiva na svijesti kao središnjoj instanciji »doživljavanja«. Uronjen u svijet i povijest, pojedinac nije nikakvo apodiktičko tlo izvjesnosti ni jamstvo istinitosti izvanjskoga svijeta, kao u Descartesa, već je prisiljen na izlazak »iz sebe«, na iskušavanje i doživljavanje, kako bi se u tom doživljaju ukinula svaka razlika između subjekta i svijeta, pri čemu je svijet potom isključivo »mjerilo« valjanosti subjektivnih uvida. Stoga je svaki doživljaj općevaljan, budući da uvjetovan onim izvanjski doživljenim ne pripada nijednom pojedinačnom subjektu. »Čisti um« nije ništa drugo nego sveukupna povezanost tih doživljaja u jednoj matici identičnoga života. Ta mogućnost identičnoga doživljavanja istodobno omogućava »razumijevanje« i prirodnih i unutarnjih duševnih procesa. Čovječanstvo se ne bi moglo shvatiti nikakvim zamjećivanjem ni spoznavanjem, već samo po svom kulturno-povijesnom »izrazu« koji više nije predmet objašnjavanja, već doživljavanja, izraza i razumijevanja. Potpuno razumijevanje neke individualne egzistencije zahtijeva ne samo poznavanje tadašnjih općih prilika i osobne »uloge« pojedinca u njima, nego i svih »pripovijesti« vezanih uz tu osobu, tj. svih objektivnih danosti i pojedinčevih »odgovora« na njih. Samo u cjelini tih općih i individualnih izraza može se steći uvid u razloge nečijega djelovanja, tj. osim historijskih, moraju se primijeniti i sve metode društvenih i humanističkih znanosti. Svojim temeljenjem duhovnih znanosti na doživljaju Dilthey je po sudu fenomenologije zapao u »psihologizam« (Edmund Husserl), a svojim razumijevanjem izgradnje života iz njega samoga u opasnost institucionaliziranja sile i moći, budući da tako shvaćen život nema nikakva intersubjektivnoga korektiva (Ivan Urbančič). Glavna djela: Schleiermacherov život (Leben Schleiermachers, 1870), Uvod u duhovne znanosti (Einleitung in die Geisteswissenschaften, 1883), Ideje o opisnoj i raščlambenoj psihologiji (Ideen über eine beschreibende und zergliedernde Psychologie, 1894), Doživljaj i pjesništvo (Das Erlebnis und die Dichtung, 1877), Izgradnja povijesnoga svijeta u duhovnim znanostima (Der Aufbau der geschichtlichen Welt in den Geisteswissenschaften, 1910).