Celjski (Cillie, Cilli), velikaška obitelj njemačkoga podrijetla. Javljaju se u XII. st. isprva kao Savinjski, a potom pod nazivom Žovneški te drže posjede u Savinjskoj dolini i Kranjskoj. Uzdizanje Celjskih započinje u XIII. st., za Konrada I. (u. oko 1255) uspješnom ženidbenom politikom. Nakon izumrća koruškoga roda Heunburga (Vovberški) 1322., Konradov praunuk Fridrik I. (oko 1300 – 1359. ili 1360), kojega Habsburgovci postavljaju za upravitelja Kranjske i Slovenske marke, nasljeđuje njihov veliki posjed Heunburga u Štajerskoj i grad Celje. Car Ludvig IV. Bavarskogi dodjeljuje 1341. Fridriku grofovski naslov. Fridrikovi sinovi Ulrik I. (oko 1330/31–1368) i Herman I. (između 1332. i 1334 – 1385) – koji se oko 1361. oženio kćeri bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića Katarinom – sudjeluju u ratu protiv Srbije 1359. te Bugarske 1365., pa je Hermanu i Ulrikovu sinu Vilimu (1361/62 –1392) Karlo IV. Luksemburgovac 1372. potvrdio naslov grofova Celjskih. Obitelj je doživjela snažan uspon u doba Hermanova sina Hermana II., koji je udao kćer Barbaru za kralja Sigismunda Luksemburgovca. Celjski su svojim posjedima i vojno-gospodarskom moći stabilizirali Sigismundov položaj i poslužili mu kao oslonac protiv moćnih baruna s kojima je bio u sukobu. Proširili su 1397–99. svoje posjede na Varaždin i znatan dio Hrvatskoga zagorja, 1405. na Međimurje s Čakovcem, uskoro i gradove Trsat, Bakar i Bribir u Vinodolu (drže ih do 1422). Nakon izumrća grofova Ortenburških, dobili su 1418. njihove posjede u Koruškoj i Kranjskoj, a 1428. stekli Bihać i Krupu, dok su uz Sigismundovu podršku 1423. prestali biti vazali Habsburgovaca te postali neposredni krunski vazali. Od 1420-ih težište politike Celjskih prebacuje se u Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo i na Balkan, gdje oni uspostavljaju ženidbene i druge saveze s moćnim obiteljima (Frankapani, Brankovići, Kotromanovići), pa je moć obitelji još više ojačala za Hermanova sina Fridrika II. i njegova sina Ulrika II. U prvoj polovici XV. st. Celjski su polagali pravo na nasljedni položaj slavonskoga bana. Sigismund im je 1435. dodijelio, a 1436. potvrdio naslov knezova Svetoga Rimskog Carstva. S promjenljivim uspjehom ratovali su s Habsburgovcima, s kojima 1443. sklapaju ugovor o uzajamnom nasljeđivanju, a ovi im priznaju kneževsku čast. Nakon Ulrikova ubojstva 1456. dolazi do rata za naslijeđe Celjskih, iz kojega su kao najuspješniji izašli Habsburgovci. Povjesničar Enea Silvio Piccolomini, potonji papa Pio II., u svojim je djelima vrlo negativno prikazao djelovanje obitelji, što su prihvaćali i kasniji povjesničari. U novije doba dolazi do djelomične revizije tih ocjena.
