Canneski festival [kan~] (francuski Festival de Cannes; do 2002. Međunarodni filmski festival u Cannesu, francuski Festival international du film de Cannes), međunarodni filmski festival koji se od 1946. održava u Cannesu. Utemeljen je 1939., ali je prvi festival otkazan neposredno prije otvaranja zbog početka II. svjetskog rata; nije održan 1948. i 1950., a 1968. održavanje je prekinuto nakon prosvjeda skupine umjetnika. Od 1951. održava se u svibnju, a od 1982. glavna mu je lokacija Palais des Festivals et des Congrès. Uz Berlinski međunarodni filmski festival i Međunarodnu filmsku smotru u Veneciji jedan je od triju najuglednijih filmskih festivala u svijetu, a status natjecateljskoga festivala A kategorije dodijelio mu je 1951. FIAPF (Međunarodna federacija udruga filmskih producenata). Igrane filmove u službenoj selekciji prikazuje u glavnome natjecateljskom programu te u popratnom programu Izvjestan pogled (Un certain regard, od 1978), namijenjenu stilski i tematski izazovnim filmovima; 2008. uveden je program Cinéfondation koji prikazuje kratkometražne filmove mladih redatelja i studenata režije. Od 1962. odvija se, u organizaciji Francuskoga sindikata filmskih i TV kritičara, usporedni program Tjedan kritike (Semaine de la critique) koji prikazuje prve i druge filmove (deset dugometražnih i deset kratkometražnih), a od 1969. nenatjecateljski program Dva tjedna redatelja (Quinzaine des réalisateurs, od 2023. Quinzaine des cinéastes), koji organizira francusko Društvo filmskih redatelja (SRF). Glavna nagrada festivala poznata je od 1955. kao Zlatna palma (Palme d’or), premda se 1964–74. dodjeljivala kao Velika nagrada (Grand prix). Uz nju se danas dodjeljuju Velika nagrada žirija, Nagrada žirija, Zlatna palma za kratkometražni film, nagrade za režiju, glumca, glumicu i scenarij, nagrada Zlatna kamera za prvi film (Caméra d’Or) te nagrada za najbolji film u programu Izvjestan pogled, uz mnoge druge nagrade u raznim kategorijama; poseban žiri od 1951. dodjeljuje Veliku tehničku nagradu (od 2003. Nagrada Vulkan tehničkomu umjetniku). Canneski je festival za francusku kinematografiju bio važan kao mjesto iskoraka u svjetske filmske tokove pa je upravo na festivalu 1959. započeo globalni uspjeh novog vala, ali i filmskog modernizma; festival je tradicionalno prostor i globalnih estetskih mijena, pa je otvarao put poljskoj crnoj školi, novim latinskoameričkim kinematografijama, novomu njemačkom filmu, iranskom filmu i rumunjskomu novom valu te suvremenim azijskim kinematografijama.
Na filmskom festivalu u Cannesu hrvatski filmovi i autori nagrađeni su nekoliko puta. Zlatnom palmom za kratkometražni igrani film nagrađen je 2024. Čovjek koji nije mogao šutjeti Nebojše Slijepčevića, a dugometražni igrani film Murina Antonete Alamat Kusijanović, prikazan 2021. u programu Dva tjedna redatelja, nagrađen je Zlatnom kamerom kao najbolji debitantski film festivala. U glavnom su programu posebne nagrade žirija za kratkometražni film primili Zvonimir Berković 1963. za kratkometražni igrani film Moj stan te Zdenko Gašparović i Branko Ranitović 1967. za animirani film 1 + 1 = 3, nastao u slovensko-švicarskoj koprodukciji. Dokumentarni film Crne vode redatelja Rudolfa Sremca nagrađen je 1956. Velikom tehničkom nagradom (snimatelj Frano Vodopivec). Dugometražni igrani film Zvizdan Dalibora Matanića dobio je 2015. nagradu žirija u programu Izvjestan pogled, a kratkometražni igrani film Zvir Miroslava Sikavice nagrađen je 2016. posebnim priznanjem u programu Dva tjedna redatelja.
Na Canneskom su festivalu, u službenom programu, prikazani i dugometražni igrani filmovi Veljka Bulajića (Vlak bez voznog reda 1959; dokumentarni Skopje 63 izvan konkurencije 1964), Rajka Grlića (Bravo maestro u glavnom programu 1978; Samo jednom se ljubi u programu Izvjestan pogled 1981) i Lordana Zafranovića (Okupacija u 26 slika u glavnom programu 1979), kao i hrvatski film Deveti krug (1960) u režiji slovenskoga redatelja Francea Štiglica. Kratkometražnim su filmovima sudjelovali R. Sremec (Jugoslavenski narodni plesovi, 1949; Uspavana ljepotica, 1954), Milan Katić (Dubrovnik, 1953), Marijan Vajda (Dubrovački pasteli, 1958., u srpskoj produkciji) i Goran Odvorčić (Ciao mama, 2009), a animiranim filmovima Ivo Vrbanić (Ljubav na filmu, 1962), Zlatko Bourek (I videl sem daljine meglene i kalne…, 1965), Zlatko Grgić (Muzikalno prase, 1966), Nedeljko Dragić (Možda Diogen, 1968) i Zlatko Pavlinić (Helping Hand, 1979., suredatelj s Johnom P. Taylorom, u švicarskoj produkciji). U programu Dva tjedna redatelja sudjelovali su, dugometražnim filmovima, Krsto Papić (Lisice, 1970) i Vatroslav Mimica (Seljačka buna 1573, 1976), a kratkometražnima Vlado Kristl (Film oder Macht, 1970., u njemačkoj produkciji), Ante Zaninović (animirani Homo augens, 1972), Dalibor Matanić (Suša, 2003) i Dubravka Turić (Trešnje, 2017); u Tjednu kritike sudjelovali su Z. Berković (filmom Rondo 1967) te, kratkometražnim filmovima, D. Matanić (Tulum, 2009) i Andrea Slaviček (Prava istina priče o šori, 2023).
U Cannesu su se također održavali Međunarodni festival amaterskog filma (Festival international du film amateur) te Međunarodni festival filmova za mladež (Festival international du film pour la jeunesse).