Cameron [kæ'mərən], Julia Margaret, britanska fotografkinja (Calcutta, 11. VI. 1815 – Kalutara, Šri Lanka, 26. I. 1879). Vrativši se iz Indije u Englesku, nastanila se 1860. s obitelji na otoku Wightu. Dobivši na dar kameru, 1863. počela je fotografirati prijatelje, znamenite umjetnike i znanstvenike (Alfred Tennyson, Henry Wadsworth Longfellow, John Frederick William Herschel, Thomas Carlyle, Charles Darwin), stvarati izražajne psihološke portrete dramatičnih kontrastnih osvjetljenja, u izrazu i atmosferi nalik baroknima.
U duhu viktorijanske umjetnosti (predrafaelita, romantičara i dr.) nadahnjivala se literarnim i religijskim motivima, legendama iz britanske povijesti te slikarstvom starih majstora, suvremeno ih interpretirajući. Slikala je režirane scene, fotografije kostimiranih članova kućanstva, stvarajući magličastim efektima i blagim neoštrinama u planovima sanjivu, ponekad nadrealnu atmosferu (Šapat muze – The Whisper of the Muse, 1865; Venera kori Kupida i skida mu krila – Venus Chiding Cupid and Removing His Wings, 1872). Posebno su u njezinu opusu dojmljivi suptilni portreti ženskih likova, pojedinačni i skupni (Vrt djevojačkih pupoljaka – The Rosebud Garden of Girls, 1868), u kojima tipičnim viktorijanskim senzibilitetom veliča žensku ljepotu i senzualnost te istodobno intrigira naslovima i modelima, poput onih njezine nećakinje Julije Jackson, majke Virginije Woolf, koja je 1926. s Rogerom Fryem objavila njen fotoalbum s predgovorom (Viktorijanske fotografije glasovitih muškaraca i žena – Victorian Photographs of Famous Men and Fair Women). Fotografijama je ilustrirala Kraljeve idile A. Tennysona (Idylls of the King, 1874–75), oslanjajući se na djela svojega mentora Georgea Fredericka Wattsa.
Godine 1875. sa suprugom se vratila na Ceylon, gdje je nastavila fotografirati većinom portrete lokalnoga stanovništva (Skupina seljaka iz Kalutare – A Group of Kalutara Peasants, 1878), seljake i radnike na obiteljskoj plantaži, mada zbog uvjeta sve rjeđe.
Premda je u svoje doba trpjela kritike zbog navodnih tehničkih mana, difuznoga fokusa i slobodnijih kompozicija, većinom odlika koje su kasnije definirale piktorijalistički stil u fotografiji, te tzv. close-up portreta, za koje se danas tvrdi da ih je ona prva osmislila, poslije je eksperimentalni karakter njezinih radova, manipuliranje slikom i subjektom, posebno utjecao na modernu fotografiju. Danas se njezina djela, uz to što govore o viktorijanskom društvu, njegovoj estetici, ali i njegovim vrijednostima i nagnućima, nalaze među najboljim umjetničkim izrazima fotografskoga medija. Iako se fotografijom bavila hobistički, djela su joj, mada u njeno doba radikalna, ipak bila vrlo zapažena te ih je već 1865. prvi otkupio i izložio londonski Victoria and Albert Museum. Veće kolekcije njezinih fotografija nalaze se također u muzeju J. Paul Getty i Art institute of Chicago, koji ih je izložio 1948. na izložbi Alfred Stieglitz, njegove fotografije i njegova zbirka (Alfred Stieglitz, His Photographs and His Collection), čime su ponovno postale poznate široj publici. U njenoj kući Dimbola na otoku Wightu, otvorenoj za posjet, nalaze se zbirke vezane uz njezin život i rad.
