Brecht [brεt], Bertolt, njemački književnik (Augsburg, 10. II. 1898 – Berlin, 14. VIII. 1956). Studirao prirodne znanosti i medicinu u Münchenu, ali se ubrzo posvetio kazalištu; radio isprva kao dramaturg s M. Reinhardtom. Po dolasku nacista na vlast 1933., odlazi u inozemstvo (Švicarska, Danska, SAD). U emigraciji je književno djelovao protiv nacizma i militarizma. God. 1948. vraća se u NjDR, u Istočni Berlin, gdje osniva Berliner Ensemble.
Prosvjedujući protiv nepravednosti suvremene civilizacije, Brecht počinje s totalnom, anarhističkom pobunom, da bi poslije, sredinom 1920-ih, a pod utjecajem K. Korscha, prihvatio marksistički svjetonazor, kojim je snažno obojena njegova sveukupna društvena satira. Brechtova nemilosrdna poruga prema modernomu građanskomu društvu ide do totalne redukcije čovjekove stvarnosti na osnovne biološke funkcije, što je razvidno u tekstu za operu Uspon i pad grada Mahagonija (Aufstieg und Fall der Stadt Mahagonny, 1930), na glazbu Kurta Weilla. Iako ga sarkastičan stav i stil nisu nikad napuštali, u njegovim se scenskim djelima javlja toplo suosjećanje sa siromašnima i slabima. Dramatičar, režiser, filmski pisac i pjesnik, Brecht je nemilosrdan književni ismijavač totalitarističkog i antihumanističkog poretka, ali na berlinski radnički ustanak 1955., koji je ugušen u krvi nije se oglasio. Duhovito dosjetljiv, nepomirljiv kritik stvarnosti i eksperimentator, Brecht je prvo prihvatio groteskni modernizam, a zatim nastojao ostvariti vlastito, tzv. »epsko kazalište«. Pritom se služio elementima naracije, slobodne montaže, izoliranih slika, traktata i pamfleta, uz smione svjetlosne efekte i glazbenu pratnju. Umjetnička sredstva služe mu kao činjenice i dokazi, a cilj nije pobuditi osjećaje, nego navesti na odluke i izravnu političku akciju. Brechtova je teorija kazališta »antiaristotelovska«: u njoj se angažiraju sva sredstva moderne dramaturgije kako gledaoci ne bi bili dovedeni do pročišćenja, nego do racionalnoga političkog izbora. Općenito, on smjenjuje sentimentalno i groteskno, egzotičnu bajku i žurnalistički sarkazam, igru riječima i promidžbu, paradoks i lirski ugođaj. Pri izgradnji svojega travestijskog stila, služio se tečevinama i temama od najstarije književnosti do moderne, a očigledni su utjecaji autora kao Villon, Heine, Shakespeare, Marlowe, Rimbaud, Wedekind. Osnovne ideje njegova djela, od drame do lirike, kreću se u znaku socijalizma, pacifizma i internacionalizma, kako ga je shvaćala komunistička ljevica. Po smionosti izraza, snazi eksperimenta i strastvenosti angažmana, Brecht je najvažniji njemački dramatičar XX. st., a njegova vizija kazališta bitno je utjecala na kazališno stvaranje u svjetskim razmjerima.
Djela: Život Eduarda II., kralja Engleske (Leben Eduards des Zweiten von England, 1924), Baal (1927), Opera za tri groša (Die Dreigroschenoper, 1929), Sveta Ivana od klaonica (Die hl. Johanna der Schlachthöfe, 1932), Majka Hrabrost i njezina djeca (Mutter Courage und ihre Kinder, 1939., objavljeno 1949), Zaustavljivi uspon Artura Uia (Der aufhaltsame Aufstieg des Arturo Ui, 1941., objavljeno 1957), Život Galilejev (Leben des Galilei, 1938/39., objavljeno 1957), Dobri čovjek iz Sečuana (Der gute Mensch von Sezuan, 1941., objavljeno 1953), Kavkaski krug kredom (Der kaukasiche Kreidenkreis, 1945., objavljeno 1949); Pjesme (Gedichte, I–VII, 1961).
