Bowlby [bəu'lbi], John (puno ime Edward John Mostyn Bowlby), engleski psiholog, psihijatar i psihoanalitičar (London, 26. II. 1907 – otok Skye, Škotska, 2. IX. 1990). Iz imućne obitelji liječnika, na Sveučilištu u Cambridgeu studirao je medicinu te diplomirao psihologiju (1928). Potom je volontirao u školama za neprilagođenu djecu; osobito je na njega utjecao rad u ustanovi Priory Gate u Norfolku, gdje se susreo s psihoanalitičkim idejama. Odlučivši se posvetiti kliničkome liječenju, vratio se studiju medicine koju je diplomirao 1933 (University College Hospital u Londonu), 1936. završio je edukaciju iz psihoanalize, a 1937. specijalizirao psihijatriju. Radio je u odgojnoj klinici London Child Guidance Clinic (1937–40), gdje je proveo istraživanje nad maloljetnim delinkventima, rezultate kojega je objavio u svojoj prvoj, zapaženoj studiji Četrdeset četiri maloljetna lopova (Forty-four Juvenile Thieves, 1944), ustvrdivši kako je znatan broj štićenika koji kradu iskusio rano odvajanje od primarnoga skrbnika.
Psihičke učinke obiteljske razdvojenosti proučavao je i kao vojni liječnik tijekom II. svjetskog rata, radeći sa siročadi i izbjeglicama, a tom se problemu znatnije posvetio kao voditelj Instituta Tavistock u Londonu, u kojem je radio od 1946. do umirovljenja 1972., te kao povjerenik Svjetske zdravstvene organizacije za istraživanje duševnog zdravlja europske siročadi, povodom čega je objavio utjecajan izvještaj Majčinska skrb i mentalno zdravlje (Maternal Care and Mental Health, 1951; kao knjiga objavljen 1953. pod naslovom Skrb o djeci i razvoj ljubavi – Child Care and the Growth of Love), gdje je zaključio kako djeca, da bi odrasla u psihički zdrave osobe, trebaju trajan i pozitivan odnos s majkom ili majčinskom figurom, što je potvrdio i kao suautor klasika namjenskoga filma Dvogodišnjak ide u bolnicu (A Two-Year Old Goes to the Hospital, 1952., režija James Robertson), pridonoseći mnogobrojnim institucionalnim promjenama u korist djece (omogućena prisutnost roditelja bolesnoga djeteta u bolnicama, napuštanje modela domova za nezbrinutu djecu i dr.). Iz tih je pretpostavki potkraj 1950-ih osmislio teoriju privrženosti, jednu od najvažnijih suvremenih psiholoških teorija, dokazavši, napose u djelu Privrženost i gubitak (Attachment and Loss, I-III, 1969–80), kako kakvoća skrbi, osobito u ranome djetetovu razvoju, ostavlja trajne posljedice na psihu i međuljudske odnose, čime je postavio temelj suvremenim praksama skrbi i odgoja djece, kao i psihoterapije odraslih.
