teorija privrženosti, psihološka teorija zasnovana na pretpostavci da su ljudi evolucijski predodređeni stvarati bliske odnose, osobito s primarnim skrbnicima u ranome djetinjstvu (od šestoga mjeseca do druge ili treće godine života), ne bi li si omogućili opstanak i trajan osjećaj sigurnosti, posljedica čega je zdrav emocionalni i socijalni razvoj. Koncipirao ju je John Bowlby krajem 1950-ih, oslanjajući se na postavke psihoanalitičke teorije objektnih odnosa, razvojne psihologije, evolucijske biologije, etologije i kognitivne znanosti, a znatno je razvila Mary Ainsworth 1970-ih, osmislivši test »nepoznate situacije« (engl. strange situation) te tri stila privrženosti (siguran i dva nesigurna) koji se njime procjenjuju, ovisno o osjetljivosti mahom primarnoga skrbnika (najčešće majke) na djetetove potrebe za emocionalnim vezivanjem: 1) siguran (engl. secure attachment), koji nastaje kada skrbnik dosljedno odgovara na djetetove zahtjeve, pridonoseći djetetovu zanimanju za nepoznato u prisutnosti skrbnika, pri čemu ga ono tretira kao »sigurnu bazu« (engl. safe base), kao i odgovarajućem djetetovu ponašanju nakon skrbnikove umjerene odsutnosti; 2) anksiozno-izbjegavajući (engl. anxious-avoidant), koji je rezultat skrbnikovog odbijanja odgovaranja na djetetove potrebe, zbog kojega ga dijete, ne bi li prikrilo tjeskobu, izbjegava kada je prisutan te ne žaluje za njim kada je odsutan, što ga obeshrabruje od istraživanja nepoznatoga; 3) anksiozno-opirući (engl. anxious-ambivalent/resistant), koji se stvara kada je skrbnik nedosljedan u odgovaranju na djetetove potrebe, zbog čega se dijete prema njemu ponaša ambivalentno (i posesivno i agresivno), a u doticaju s nepoznatim oprezno, čak i kada je skrbnik prisutan, a kada nije, pokazuje visoku razinu uznemirenosti. Njima su Mary Main i Judith Solomon 1986. pridodale i četvrti tip dezorganizirane/dezorijentirane privrženosti (engl. disorganized/disoriented attachment) koji obuhvaća drugi i treći tip.
Većina ljudi u djetinjstvu razvije sigurnu privrženost. Nesiguran obrazac javlja se uglavnom zbog opetovano neodgovarajućih postupaka skrbnika prema djetetu, izazvanih različitim psihosocijalnim činiteljima (npr. psihički neuravnoteženim ponašanjem, neodgovarajućim reakcijama zbog vanjskih stresova, itd.), a katkad i uz njih vezanih trauma (osobito kod dezorganiziranog/dezorijentiranog tipa privrženosti), no njegovu razvoju pridonose i genetski čimbenici te djetetov temperament. Na temelju prevladavajućeg tipa privrženosti u djeteta se oblikuje tzv. unutrašnji radni model (engl. internal working model), odnosno sustav predodžaba o sebi i drugima, koji se nastavlja razvijati s godinama.
Krajem 1980-ih Patricia McKinsey Crittenden, Sue Johnson, Cindy Kazan, Phillip Shaver i dr. teoriju su detaljnije proširili na odrasle osobe, osobito na njihove ljubavne odnose. Određena su četiri tipa privrženosti u odraslih: siguran (engl. secure), koji se odnosi na fleksibilne, suradljive i asertivne pojedince s izraženim povjerenjem u sebe, svoje granice i druge; odbijajuće-izbjegavajući (engl. dismissive-avoidant), koji odgovara anksiozno-izbjegavajućem tipu privrženosti u djece, a odnosi se na osobe (češće muškarce) s visokom razinom neovisnosti i povjerenja u sebe, ali i nepovjerenja u druge, s kojima su neskloni zbližavati se; anksiozno-zaokupljeni (engl. anxious-preoccupied), koji, tragom anksiozno-opirućega stila privrženosti, uključuje osobe (češće žene) smanjenoga samopouzdanja i emocionalnih vještina pri nošenju s tjeskobom separacije, na koju reagiraju burnije od ostalih, zbog povećane želje za bliskošću i potvrdom partnera, prema kojem su skloniji razvijati ovisnost; plašljivo-izbjegavajući (engl. fearful-avoidant), koji, poput dezorganiziranog/dezorijentiranog stila privrženosti, označava mješavinu dvaju nesigurnih obrazaca, a odnosi se na pojedince negativnog pogleda na sebe i druge, koji žele bliskost, ali je se i plaše, najvjerojatnije zbog traumatskih iskustava.
Prema novijim istraživanjima, stilovi privrženosti donekle su promjenjive kategorije: osobe sa sigurnom privrženošću mogu početi iskazivati nesigurnije obrasce ponašanja ako ih tijekom odrasloga života bližnji razočaraju i povrijede, a nesigurno privržene osobe mogu postati sigurnije uz osobe čija uloga nalikuje onoj dosljedno podupirućega primarnog skrbnika (romantični partneri, psihoterapeuti i dr.).
