Borel [bɔʀε'l], Émile, francuski matematičar (Saint-Affrique, Aveyron, 7. I. 1871 – Pariz, 3. II. 1956). Diplomirao je 1892. na École normale supérieure gdje je i radio 1897–41. Poznat je po radovima iz teorije vjerojatnosti, teorije igara i teorije funkcija. Jedan je od utemeljitelja teorije mjere i njezine primjene u teoriji vjerojatnosti. Ilustrirajući koliko malena neka vjerojatnost može biti, formulirao je teorem o beskonačnom majmunu (1913) prema kojem će neki dugoživući majmun nasumičnim tipkanjem po pisaćem stroju, u dovoljno dugom vremenu, napisati bilo koji zadani tekst. Glavna djela: Slučaj (Le Hasard, 1916), Načela algebre i analize (Principes d’algebre et d’analyse, 1924), Rasprava o računu vjerojatnosti i njegovim primjenama (Traité du calcul des probabilities et de ses applications, 1925). Bio je član francuske Akademije znanosti (od 1921). Osnovao je Institut de statistique de l’Université de Paris (Institut za statistiku Pariškoga sveučilišta) 1922. i Institut Henri-Poincaré (IHP) 1928. Po njem su nazvani Borelova algebra, Borelova raspodjela, Borelova lema, Borelov skup, Borelov zakon velikih brojeva, krater na Mjesecu (Borel) i planetoid (16065 Borel).
