Bloch [blɔk], Marc, francuski povjesničar (Lyon, 6. VII. 1886 – Saint-Didier-de-Formans, Ain, 16. VI. 1944). Židovskog podrijetla, diplomirao je povijest i geografiju na École normale supérieure 1908., a doktorirao 1920. tezom o kmetstvu u pokrajini Île-de-France u X. st. Bio je gimnazijski nastavnik u Montpellieru i Amiensu (1912–14), a nakon završetka vojne službe za I. svjetskog rata (višestruko odlikovan) profesor na Sveučilištu u Strasbourgu 1919–36. i Sorbonnei 1936–40 (gdje je vodio katedru za ekonomsku povijest). S Lucienom Febvreom suosnovao je 1929. i do 1940. uređivao časopis Annales zagovarajući interdisciplinarno proučavanje povijesti s naglaskom na dugotrajne strukture i razmatranje širokog spektra ljudskih aktivnosti (tzv. totalna povijest – histoire totale). Ponovno je u vojnoj službi 1939–40. a, pošto je Francuska kapitulirala, isprva mu je zbog antisemitskih odredbi oduzeto profesorsko mjesto, ali je potom ipak predavao na sveučilištu u Montpellieru 1941–42. Nakon njemačke okupacije tzv. Vichyjevske Francuske potkraj 1942. pridružio se pokretu otpora (uređivao je ilegalni časopis Les Cahiers politiques de la France combattante). Gestapo ga je u ožujku 1944. uhitio te potom strijeljao.
Oslanjajući se na raznovrsne izvore te odlično poznavanje stranih i klasičnih jezika, vlastite teorijske smjernice i karakterističnu tzv. regresivnu metodu (sagledavanje evolucije fenomena od njegovih kasnijih manifestacija prema izvornim oblicima) primijenio je u knjigama Kraljevi čudotvorci: studija o nadnaravnom značaju pripisivanom kraljevskoj moći, napose u Francuskoj i Engleskoj (Les Rois thaumaturges: étude sur le caractère surnaturel attribué à la puissance royale, particulièrement en France et en Angleterre, 1924), u kojoj se, razmatrajući predodžbe o nadnaravnoj moći kraljeva (liječenje škrofula dodirom), bavio dubinskim slojevima pučkih vjerovanja od XIII. do XVIII. st. (davši jednu od ishodišnih studija historijske antropologije) te Izvorne značajke francuske seoske povijesti (Les Caractères originaux de l’histoire rurale française, 1931), prikazu višestoljetnoga razvoja poljoprivrednih sustava i položaja kmetstva u Francuskoj (uz usporedbe s Engleskom), a dugogodišnje bavljenje feudalizmom do vrhunca je doveo sintezom Feudalno društvo (La Société féodale, I–II, 1939–40), koja je, unatoč primjedbama da je odveć shematizirana i da zanemaruje sloj trgovaca (kojima se planirao baviti), temeljno djelo o kulturnom, ekonomskom, društvenom i političkom poretku razvijenog i kasnog srednjovjekovlja (s fokusom na Srednju i Zapadnu Europu). Više mu je djela objavljeno posmrtno: Čudan poraz: svjedočanstvo napisano 1940 (L’Étrange Défaite: témoignage écrit en 1940, 1946), kritički prikaz francuskog poraza na početku II. svjetskog rata, Apologija historije ili Zanat povjesničara (Apologie pour l’histoire ou Métier d’historien, 1949), o vlastitoj historiografskoj koncepciji i metodologiji, Povijesni pabirci (Mélanges historiques, I–II, 1963), Ratna sjećanja, 1914–1915 (Souvenirs de guerre, 1914–1915, 1969).
