Febvre [fε:vʀ], Lucien, francuski povjesničar (Nancy, 22. VII. 1878 – Saint-Amour, Jura, 26. IX. 1956). Diplomirao je povijest i geografiju na École normale supérieure 1902., a doktorirao na Sorbonnei 1911. Bio je gimnazijski nastavnik u Bar-le-Ducu i Besançonu, potom predavao na Sveučilištu u Dijonu (1912–14). Nakon sudjelovanja u I. svjetskom ratu (višestruko odlikovan), bio je profesor na Sveučilištu u Strasbourgu (1919–33) i na Collège de France (1933–49), te je pri École pratique des hautes études (Školi za visoke studije) vodio sekcije za religijske studije (1943–47) i za ekonomske i društvene znanosti (od 1947. do smrti). Glavna obilježja svojega rada – odmicanje od pozitivizma, interdisciplinarnost, problemski orijentirana istraživanja te interes za kulturni i društveni utjecaj religije – naznačio je objavljenom disertacijom Filip II. i Franche-Comté, kriza 1567, njezini izvori i posljedice: studija iz političke, vjerske i društvene povijesti (Philippe II et la Franche-Comté, la crise de 1567, ses origines et ses conséquences: étude d’histoire politique, religieuse et sociale, 1911), o raznovrsnim čimbenicima pokrajinskog razvoja u XVI. st. Nakon geohistorijske studije Zemlja i ljudski razvoj: geografski uvod u povijest (La Terre et l’évolution humaine: introduction géographique à l’histoire, 1922), u kojoj je, protiveći se ideji »geografskog determinizma«, zagovarao dinamički (posibilistički) model evolucije ljudskih zajednica (od prapovijesti do antike), u biografskom djelu Martin Luther: sudbina (Un destin: Martin Luther, 1928) bavio se promjenom religijskih stajališta u doba reformacije, davši važan prilog ranim istraživanjima mentaliteta. Svoju je viziju povijesne znanosti od 1929. sustavno promicao kao pokretač i urednik časopisa Annales (zajedno s Marcom Blochom), oko kojega se razvila škola analista, a 1932–39. bio je i prvi glavni urednik Francuske enciklopedije (Encyclopédie française). Polemički je duh napose očitovao u najutjecajnijem svojem djelu Problem nevjerovanja u XVI. st.: Rabelaisova religija (Le Problème de l’incroyance au XVIe siècle: la religion de Rabelais, 1942), raščlambi vjerskih predodžbi u renesansnoj Francuskoj, senzibilitetom koje se bavio i u knjizi Oko Heptamerona: sveta ljubav, profana ljubav (Autour de l’Heptaméron: amour sacré, amour profane, 1944), s fokusom na kontrastne emocionalne registre u djelu Margarete Navarske. Započeo je djelo Pojava knjige (L’Apparition du livre, 1957), o uz izum tiska vezanim promjenama čovjekove percepcije svijeta do XIX. st., glavninu kojega je po njegovu nacrtu napisao Henri-Jean Martin. Zbirka Febvreovih izabranih tekstova Bitke za povijest (Combats pour l’histoire, 1953) utjecala je na razvoj hrvatske historiografije (npr. na Mirjanu Gross). Od 1949. bio je član Akademije moralnih i političkih znanosti.
