Bjelorusija (Republika Bjelorusija; bjeloruski Rêspublika Belarus’/Рзспyблікa Белapyсь, ruski Respublika Belarus᾽/Республика Беларусь), država u istočnom dijelu Europe. Na sjeveru i istoku graniči s Rusijom (959 km), na jugu s Ukrajinom (891 km), na zapadu s Poljskom (605 km), a na sjeverozapadu s Latvijom (171 km) i Litvom (680 km); obuhvaća 207 600 km².
Prirodna obilježja
Bjelorusija je pretežito nizinska zemlja; obuhvaća zapadni dio Istočnoeuropske nizine, u porječju srednjega toka Dnjepra, Zapadne Dvine i gornjega toka Njemena. U osnovi je dio Ruske ploče, građene od prekambrijskih stijena, koja je prekrivena mlađim sedimentima. Glavni su oblici reljefa nizine i uzvisine nastale uglavnom u ledeno doba. U sjevernom dijelu zemlje nataložen je morenski materijal, a u južnome materijal nataložen otapanjem ledenjaka i prapor nanesen vjetrom. Središnjim dijelom zemlje u smjeru jugozapad–sjeveroistok pruža se oko 500 km duga Bjeloruska uzvisina. Riječne doline presijecaju je u niz morenskih uzvisina: Grodnensko, Minsko (s najvišim isponom zemlje 356 m), Vitebsko i dr. Na sjeveru zemlje prostire se nizina s mnogobrojnim jezerima i močvarama. Ispresijecana je morenskim brežuljcima visine do 259 m (Gorodokska uzvisina). Jugoistočno od Bjeloruske uzvisine pružaju se periglacijalne Pribuška, Baranovička i Središnjoberezinska ravnica, koje prema istoku prelaze u Oršansko Mogilevski ravnjak do 240 m visok i prekriven praporom. Na jugu, u području Pripjata i donje Berezine, pruža se nisko, močvarno Polesje (100 m do 150 m), građeno od fluvio glacijalnih i aluvijalnih riječnih nanosa.
Klima je Bjelorusije umjereno kontinentalna. Jak je utjecaj zračnih masa s Atlantika (česte ciklone), a nešto je slabiji kontinentalni i arktički utjecaj. U siječnju je srednja temperatura zraka i od –4,4 °C na jugozapadu do –8 °C na sjeveroistoku, a u srpnju od 17 °C na sjeveru do 18,8 °C na jugu. Najviše oborina imaju uzvisine (700 mm godišnje), a najmanje nizine na jugu (550 mm). Više od dvije trećine oborina padne u toplom dijelu godine.
Bjelorusija je bogata vodotocima i jezerima; ima oko 20 800 rijeka i drugih tekućica, ukupne duljine oko 90 600 km. Istočni i južni dio zemlje odvodnjava se preko Dnjepra i njegovih pritoka (Pripjat, Berezina, Sož) u Crno more, a zapadni i sjeverni dio preko Buga, Njemena i Zapadne Dvine u Baltičko more. Vodostaj rijeka najviši je u jesen, a najniži zimi. Riječni sustavi Dnjepra i Wisłe povezani su preko Pripjata i Dnjeparsko Buškoga kanala. Od ukupno 10 700 jezera samo je 279 većih od 1 km². Jezera su na sjeveru veća i dublja, a na jugu, u Polesju, plitka i zamočvarena. Najveća su jezera Naroč (Narač; 79,6 km²) i Osvejskoje (Asvejskoje; 52,8 km²).
Šume, mješovite bjelogorične i crnogorične, prekrivaju trećinu površine zemlje. Na sjeveru prevladava crnogorica, osobito bor i smreka, a prema jugu se povećava udio bjelogorice (joha, jasika, jasen i hrast). Breza je raširena po cijelom području. Polesje prekriva močvarna vegetacija. U sjeverozapadnom dijelu, u graničnom području s Poljskom, nalazi se prašuma Beloveška šuma.
Stanovništvo
Prema popisu iz 2009. u Bjelorusiji živi 9 503 807 st. (9 463 800 prema procjeni za 2013). Sa srednjom gustoćom naseljenosti od 45,8 st./km² (2009) ubraja se u najrjeđe naseljene države Europe. Najgušće je naseljen središnji dio zemlje, oko gradova Minska, Grodna i Mogileva, a najrjeđe močvarno Polesje (oko 25 st./km²). Bjelorusi čine 83,7% ukupnoga stanovništva (2009); od ostalih naroda najbrojniji su Rusi (8,3%), Ukrajinci (1,7%) i Židovi (0,1%), koji žive uglavnom u gradovima, te Poljaci (3,1%) uz zapadnu granicu države; ima i Tatara i dr. Prema vjerskoj pripadnosti stanovnici su pravoslavci (oko 40%), rimokatolici (7%), Židovi (0,6%); nereligiozna je polovina ukupnoga stanovništva. Unatoč velikim gubitcima za II. svjetskoga rata (oko 2,7 milijuna ljudi), broj stanovnika porastao je sa 6,9 milijuna god. 1937. na 10 204 000 stanovnika krajem 1997. Od 1980 ih porast stanovništva znatno je usporen; u razdoblju 1987–92. bio je prosječno 0,4% godišnje, a u razdoblju 1992–97. samo 0,1%. Od 1993. broj stanovnika u stalnom je padu. U razdoblju 2006–2011. pad broja stanovnika iznosio je 0,4% godišnje. To je posljedica ponajprije negativnoga prirodnog priraštaja (–3,7‰ god. 1996., –4,6‰ god. 1997, a –2,3‰ ili 0,2% u razdoblju 2010–2012 ), koji je među najnižima u svijetu i višegodišnje negativne migracijske bilance, odnosno oko 10 000 godišnje više iseljenih osoba od useljenih (u razdoblju 2009–12. god. ukupno 41 780 st.). Natalitet je 12,2‰, mortalitet 13,4‰ (2012), a smrtnost dojenčadi 4,7‰ (2009). Zbog negativnoga prirodnoga priraštaja stanovništvo stari; u dobi do 14 godina je 16,3% st., od 15 do 64 godine 69,9% st., a od 65 i više godina 13,8% populacije (2013). Očekivano je trajanje života za žene rođene 2012. godine 77,6 godina, a za muškarce 66,6 godina. Od 4 605 600 (2012) aktivnih stanovnika 7,0% bavi se poljoprivredom, šumarstvom i ribarstvom, 33,3% zaposleno je u industriji, rudarstvu i građevinarstvu, 59,2% u uslužnim djelatnostima, a nezaposleno je 0,5% radne snage. Sveučilišta imaju Minsk (osnovano 1928), Gomelj, Grodno, Mogilev, Vitebsk, Brest. Službeni su bjeloruski i ruski jezik. Glavni je grad Minsk s 1 901 059 st. (2013). Ostali su veći gradovi (2013): Gomelj (Gomel’, Homel’) s 505 362 st., Mogilev (Mogilëv, Mahilëŭ) s 366 839 st., Vitebsk (Vicebsk) s 362 392 st., Grodno (Hrodna) s 352 485 st., Brest s 326 428 st., Bobrujsk (Babrujsk) s 217 127 st. i Baranoviči (Baranavičy) sa 171 685 st.; u gradovima živi 76,3% stanovništva (2013).
Gospodarstvo
Raspadom Sovjetskoga Saveza i ostvarenjem neovisnosti 1991. Bjelorusija je zapala u ekonomsku krizu. BDP je s 21,6 milijarda USD (1990) pao na 12,1 milijardu USD (1999); BDP po stanovniku smanjen je s 2125 USD (1990) na 1207 USD (1999). Relativno razvijena industrijska i poljoprivredna baza, uz znatnu rusku energetsku pomoć, omogućili su gospodarski oporavak početkom 2000-ih (uz povremene sporove s Rusijom oko plaćanja i dugova za uvezenu naftu i plin); privatizacija je ostala ograničena, a u državnom je vlasništvu oko 80% industrije i oko 75% bankarskoga sektora. S Rusijom i Kazahstanom dogovorena je carinska unija (2007), te stvaranje Euroazijske ekonomske unije (2014) radi veće gospodarske integracije. Udjel siromašnoga stanovništva smanjen je s 41,9% (2000) na 5,6% (2018). Znatan pad BDP-a imala je 2014–16 (sa 78,8 milijarda USD na 47,7 milijarda USD), a 2019. ostvaruje BDP u vrijednosti od 63,1 milijardu USD (BDP po stanovniku je oko 6700 USD). U sastavu BDP-a najveći je udjel uslužnoga sektora (oko 51%), potom industrije (41%) i poljoprivrede (8%). U poljoprivrednoj ponudi su pšenica, šećerna repa, krumpir i drugo povrće; razvijen je uzgoj goveda, svinja i peradi (oko 60% poljoprivredne proizvodnje daju državne farme). Uz prehrambenu industriju razvijena je proizvodnja naftnih derivata, kućanskih uređaja, vozila, građevinske i poljoprivredne mehanizacije, tekstila, metala, kemikalija i dr. Vrijednost izvoza 2018. bila je 33,2 milijarde USD, a uvoza 35,8 milijarda USD. Najviše izvozi naftne derivate i sirovu naftu, umjetno gnojivo, vozila i hranu (maslac, sir, mlijeko, meso i dr.; oko 90% poljoprivrednih proizvoda izvozi u Rusiju). Uvozi pretežno naftu i plin (iz Rusije), strojeve i opremu, automobile, lijekove, kemikalije, metale i dr. Rusija je ostala vodeći vanjskotrgovinski partner (38% izvoza i 60,2% uvoza 2018). Prema udjelu u izvozu ostali su veći partneri Ukrajina (12,4%), Velika Britanija (9,2%), Njemačka (4,3%), Nizozemska (4,3%) i Poljska (4,1%), a u uvozu Kina (5,6%), Njemačka (4,8%), Poljska (4,5%) i Ukrajina (3,7%). Veličina je javnoga duga 46,2% BDP-a (2019).
Promet
Bjelorusija je važna tranzitna zemlja za cestovni (86 500 km cesta, od toga je asfaltirano 86%, 2011) i željeznički promet (5503 km, od toga elektrificirano 899 km; 2011) između srednje Europe i Rusije te baltičkih zemalja. Promet unutarnjim vodenim putovima (2943 km, 1995; Pripjat, Dnjepar, Berezina, Sož) znatno se smanjio u posljednjih dvadesetak godina. Preko teritorija Bjelorusije prolaze važni cjevovodi za izvoz ruske nafte i naftnih proizvoda (duljina 3790 km, 2011) i prirodnoga plina (7502 km); ukupan je promet cjevovodima 142,8 milijuna tona (2011). Međunarodne se zračne luke nalaze u svim većim gradovima: Minsk, Brest, Vitebsk, Gomelj, Grodno, Mogilev.
Novac
Novčana je jedinica bjeloruski rubalj (rubel; Br, BYR, do 2000. god. BYB).
Povijest
Područje Bjelorusije naseljeno je od paleolitika. Između VI. i VIII. st. to područje naseljavaju Bjelorusi, a u IX. st. ono ulazi u sastav Kijevske Rusije. Nakon mongolske provale 1240. Kijevska Rusija raspala se na više kneževina, u kojima su vladali lokalni vladari, a veći dio Bjelorusije došao je u posjed Velike Kneževine Litve. Sklapanjem litavsko-poljske unije 1386. i bjeloruske zemlje ušle su u sastav Poljske, ali su prvom i drugom diobom Poljske pripale Rusiji. Godine 1740. i 1761. izbile su seljačke bune. Nakon podjele Poljske potkraj XVIII. st., cijeli teritorij naseljen Bjelorusima potpao je pod Rusiju.
Pojačani feudalni pritisak doveo je do seljačkih buna 1840-ih i 1850-ih. Iako je 1861. ukinuto kmetstvo, 1863. dolazi do velike bune pod vodstvom Konstantina Kalinovskoga, jer seljaci nisu bili zadovoljni djelomičnom agrarnom reformom. U drugoj polovici XIX. st. tekao je proces formiranja moderne bjeloruske nacije, koji je najsnažniji bio u seljaka, dok je gradsko stanovništvo bilo pod snažnim ruskim utjecajem. Potkraj XIX. i na početku XX. st. zemlju je zahvatio snažan val iseljavanja stanovništva u Sibir i SAD. Tijekom I. svjetskog rata Bjelorusija je postala ratno poprište i dijelovi zapadne Bjelorusije došli su 1915. pod njemačku okupaciju. God. 1917. osnovano je Bjelorusko vijeće koje je tražilo potporu Poljaka i Nijemaca pa je proglašena Bjeloruska Republika, koja je trajala do dolaska Crvene armije u prosincu 1918. Već 1. I. 1919. proglašena je Bjeloruska SSR. Nakon Poljsko-sovjetskog rata, 1919–20., koji se vodio i na teritoriju Bjelorusije, mirovnim ugovorom u Rigi 18. III. 1921. Poljskoj su pripali zapadni dijelovi Bjelorusije. Bjeloruska SSR pristupila je 30. XII. 1922. u sklop SSSR-a kao savezna republika. Nakon vojnog sloma Poljske, na početku II. svjetskog rata, Crvena armija ušla je u zapadnu Bjelorusiju, koja je u listopadu 1939. ušla u sastav Bjeloruske SSR. U II. svjetskom ratu Bjelorusiju je okupirala njemačka vojska pa je zemlja teško stradala (uništeno je 200 gradova i 9200 sela). U srpnju 1944. Bjeloruska SSR jedna je od članica utemeljiteljica Organizacije ujedinjenih naroda 1945. Tijekom raspada SSSR-a Bjelorusija je 25. VIII. 1991. proglasila neovisnost i pristupila Zajednici neovisnih država (ZND). Naslijedila je dio sovjetskoga strateškoga nuklearnog oružja, a 1992–93. pristaje na njegovo prebacivanje u Rusiju radi uništenja. Na prvim predsjedničkim izborima 1994. pobijedio je Aleksandar Lukašenko. S Rusijom je Bjelorusija potpisala sporazum o novčanoj i carinskoj uniji (1994., 1995) i sporazum o zajedničkoj zaštiti bjeloruskih granica (1995). U Minsku su početkom 1996. i 1997. izbile demonstracije zbog teških gospodarskih prilika, autokratske vladavine Lukašenka i njegovih planova o ujedinjenju s Rusijom, čemu se protivio i dio ruskih političara. Sredinom 1997. Bjelorusija i Rusija potpisale su međudržavni savez (bez čvrste integracije), a potkraj 1998. deklaraciju o planiranom ujedinjenju. Lukašenko je pobijedio na predsjedničkim izborima 2001., 2006., 2010. i 2015. te je održao autoritarni režim. Često je kritiziran od Europske unije zbog političkih progona i nedovoljne privredne liberalizacije. Parlamentarni izbori u rujnu 2012. koje je opozicija bojkotirala, učvrstili su Lukašenkovu vlast. Rusija je u Bjelorusiji zadržala nekoliko radarskih postaja strateški važnih u proturaketnoj zaštiti. Na predsjedničkim je izborima u kolovozu 2020. ponovno pobijedio Lukašenko, a oporba je režim optužila za izbornu krađu te je u Minsku došlo do masovnih višednevnih prosvjeda (Europska unija poduprla je oporbene zahtjeve za ponavljanje izbora).
Politički sustav
Prema Ustavu od 15. III. 1994., (s dopunama i izmjenama iz 1996. i 2004), Bjelorusija je unitarna republika s predsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik republike šef je države s velikim ustavnim ovlastima, biraju ga građani izravno za mandat od 5 godina i bez ograničenja broja mandata. Vlada (Vijeće ministara) ima izvršnu vlast, podređena je predsjedniku republike koji ju i postavlja. Zakonodavnu vlast, ima dvodomna Nacionalna skupština (Natsionalnoye sobranie), koje se sastoji od Zastupničkog doma (Palata Predstavitely) i Vijeća republike (Soviet Respubliki). Zastupnički dom ima 110 zastupnika izravno izabranih za mandat od 4 godine. Vijeće republike ima 64 člana: 8 imenuje predsjednik republike, 56 biraju zastupnici vijeća mjesnih jedinica (oblasti) za mandat od 4 godine. Biračko je pravo opće i jednako, a imaju ga svi građani s navršenih 18 godina života. Sudbenu vlast obavljaju Vrhovni sud, Vrhovni ekonomski sud te niži sudovi. Ustavni sud kontrolira ustavnost zakona i drugih pravnih propisa, polovicu sudaca imenuje predsjednik republike a polovicu Zastupnički dom. Administrativno je država podijeljena na 6 oblasti i teritorij glavnog grada Minska. Nacionalni praznik: Dan neovisnosti, 3. srpnja (1944).
Političke stranke
Komunistička partija Bjelorusije (Kamunistyčnaja partyja Belarusi), osnovana 1918., bila je jedina legalna stranka do demokratizacije početkom 1990-ih (podređena Komunističkoj partiji Sovjetskoga Saveza); raspuštena je 1991. Pod istim imenom osnovana je 1996. stranka ljevice koja podupire vladavinu Aleksandra Lukašenka i nakon izbora 2000. ulazi u parlament (većinu zastupnika u parlamentu čine izvanstranački kandidati koji podupiru vladajući režim, dok stranke imaju manji broj zastupnika). Među utjecajnijim je strankama i nakon izbora 2004., 2008., 2012., 2016. i 2019; najbolji izborni rezultat ima 2019. kada osvaja 11 zastupničkih mjesta (od ukupnih 110). Republikanska stranka rada i pravde (Rêspublikanskaja partyja pracy i spravjadlivasci), osnovana 1993., ljevičarska je stranka (podupire vladavinu Aleksandra Lukašenka). Nakon izbora 2019. ima šest zastupničkih mjesta. Agrarna stranka (Agrarnaja partyja), osnovana 1992., stranka je ljevice s naglašenim interesom za agrarna pitanja (protivi se privatizaciji poljoprivrednoga zemljišta); do 1994. zvala se Ujedinjena demokratska agrarna stranka Bjelorusije. Najveći broj mandata (33) osvojila je na izborima 1995. Podupire režim Aleksandra Lukašenka, a na izborima 2019. osvojila je 1 zastupničko mjesto. Ujedinjena građanska stranka (Ab’jadnanaja gramadzjanskaja partyja), osnovana 1995., stranka je desnoga centra. U oporbi je od osnivanja (izložena pritiscima vlasti), povremeno sudjeluje na izborima bez većih rezultata. Na izborima 2016. u koaliciji s nekoliko oporbenih stranaka osvaja jedno zastupničko mjesto, dok 2019. ostaje izvan parlamenta. Članica je Međunarodnoga demokratskog saveza.
