Bečke arbitraže, naziv diktata koji su 1938. i 1940. Njemačka i Italija nametnule Čehoslovačkoj i Rumunjskoj, a na temelju revizionističkih zahtjeva Mađarske. Nakon Münchenskoga sporazuma Mađarska je već početkom listopada 1938. postavila zahtjev za dijelom čehoslovačkoga teritorija. Kako pregovori između Mađarske i Čehoslovačke u prvoj polovici listopada nisu dali rezultata, ministri vanjskih poslova Njemačke i Italije, J. Ribbentrop i G. Ciano, odredili su, u tzv. prvoj Bečkoj arbitraži 2. XI. 1938., novu graničnu liniju između obiju zemalja: Čehoslovačkoj je oduzeto, u korist Mađarske, važno poljoprivredno i industrijsko područje u južnoj Slovačkoj i Potkarpatskoj Ukrajini, s 12 009 km² i 1,04 milijuna st. Nakon sloma Čehoslovačke u ožujku 1939. Mađarska je okupirala još 12 782 km² čehoslovačkoga teritorija sa 622 000 st. – Kada je Mađarska 1940. postavila svoje revizionističke zahtjeve i na rumunjski teritorij, organizirana je 30. VIII. 1940. druga Bečka arbitraža, na kojoj su Ribbentrop i Ciano odredili novu mađarsko-rumunjsku graničnu liniju: Mađarska je dobila 43 000 km² rumunjskoga teritorija u Transilvaniji s 2,53 milijuna st. – Mirovnim ugovorom s Mađarskom, u Parizu 1947., poništena je prva Bečka arbitraža pa se Mađarska morala odreći anektiranih čehoslovačkih područja. Teritorijalne aneksije na osnovi druge Bečke arbitraže poništene su već primirjem između Rumunjske i Saveznika 1944., a to je potvrđeno i mirovnim ugovorom Saveznika s Mađarskom u Parizu 1947.
