Banska krajina, povijesni naziv za obrambeno područje pod izravnom jurisdikcijom hrvatskog bana i sabora koje je branilo »ostatke ostataka« Hrvatsko-slavonskoga Kraljevstva od osmanskih napada. Banska krajina bila je jedna od karika obrambenog sustava Vojne krajine. Protezala se od okolice Karlovca (u sastavu Hrvatske krajine) sve do okolice Ivanića (u sastavu Slavonske krajine), obuhvaćajući prostor porječja Kupe, Save i Une.
Postupnim prelaskom većine slavonskih i hrvatskih pograničnih utvrda pod habsburške vojne postrojbe i njihovom organizacijom u Hrvatsku i Slavonsku krajinu hrvatski staleži predvođeni banom u konačnici su pod svojom izravnom vlašću zadržali samo usko područje pokupskih i posavskih utvrda koje se u izvorima XVI. i XVII. st. naziva Banska krajina (banische Grenze i confinia banalia), a ponekad prema rijeci Kupi i Pokupska krajina (confinia Colapiana). Ondje su glavni organizatori protuosmanskog sustava obrane uz hrvatsko plemstvo bili zagrebački biskupi i kaptol, koji su na prostoru donjega Pokuplja i Posavine držali velike posjede i vlastelinstva te niz utvrda (Hrastovica, Topusko i dr.). Uz ranije čvrste burgove, poput Steničnjaka, počinju se 1520-ih i 1530-ih podizati nove utvrde. Začetkom utvrđivanja smatra se gradnja kaštela u Pokupskom (oko 1530), a obrana je dodatno ojačana 1550. dovršetkom gradnje moderne kaptolske utvrde u Sisku, te podizanjem utvrde Letovanić koju 1558–60. gradi Franjo I. Frankapan Slunjski. Sustavnije utvrđivanje provedeno je tijekom posljednja dva desetljeća XVI. st., kada se uz niz obnova i dogradnji podižu i nove utvrde u Brestu i Sredičkom te formira linija utvrda: Hrastovica, Sisak, Drenčina, Brest, Letovanić, Gora, Berkiševina, Pleter, Sredičko, Degoj, Dunarica Slap, Šišljavić, Završje, Blatnica, Kupčina, Rečica, Sv. Katarina, Kravarsko, Petrovina, Pešćenica i Lekenik. Tako je organizirana Banska krajina, sastavljena od niza manjih, no relativno gusto raspoređenih utvrda, kula i stražarnica, s dva ključna uporišta – Siskom na posavskome pograničju te Sredičkom na pokupskome. Do 1550-ih ban je još uvijek raspolagao s približno 1000 vojnika, no već tijekom druge polovice XVI. st. taj je broj smanjen na približno 600 (300 konjanika i 300 pješaka). Pri reorganizaciji Vojne krajine na Saboru u Brucku na Muri 1578. austrijski su staleži pokušali u potpunosti ukinuti Bansku krajinu, a preostale utvrde inkorporirati u postojeći krajiški sustav, ali to, ponajviše zahvaljujući znatnoj financijskoj moći i utjecaju Zagrebačke biskupije, u konačnici nije provedeno. Zaključcima sabora položaj bana kao zapovjednika pograničja je po rangu i ovlastima izjednačen je s ostalim zapovjednicima habsburških krajina, a iako je u vojnim pitanjima podređen austrijskom nadvojvodi, i dalje ga je imenovao kralj neovisno o stavu austrijskih staleža. Banska se krajina, iako još uvijek nejasno definirana obrambena cjelina, za razliku od Hrvatske i Slavonske krajine, financirala izravno iz Beča (odnosno komorskih prihoda) te novcem Zagrebačke biskupije i manjim dijelom Hrvatskoga sabora, a sve ključne zapovjedne i vojne dužnosti ostale su u rukama domaćega plemstva, čime je zadržala autonomiju u odnosu na Dvorsko ratno vijeće u Grazu. Nakon pobjede u Sisačkoj bitki 1593. te zaključivanja Žitvanskog mira 1606. prostor Banske krajine proširen je prema jugu. Petrinjska kapetanija, osnovana 1595. nakon preuzimanja osmanske utvrde, isprva je smatrana dijelom Banske krajine, no zbog nemogućnosti adekvatne obrane uslijed nedovoljnih financijskih sredstava hrvatskih staleža ubrzo je izdvojena iz njezina sastava i pripojena Slavonskoj krajini.
Dok se na susjednim krajinama kapetanijski sustav organizacije uvodi već od sredine XVI. st., na Banskoj se krajini on najvjerojatnije razvio tek u XVII. st. uspostavom dviju kapetanija sa središtima u Letovaniću i Sredičkom. Na njihovu je čelu bio od Sabora imenovan vojni zapovjednik (kapetan kraljevstva) izravno podređen banu, smješten u utvrdi Sredičko. Poslije su uspostavljene i četiri potkapetanije (u Kostajnici, Letovaniću, Sredičkom i Glini), kao i 11 neplaćenih vojvodstava. Ubrzo nakon svršetka Velikog (Bečkoga) rata kralj Leopold priznao je 1703. hrvatskom saboru i banu pravo na jurisdikciju nad osvojenim prostorom između Kupe i Une – s iznimkom Petrinje – čime je Banska krajina jasnije definirana i znatnije teritorijalno uvećana, a pogranična linija pomaknuta s Pokuplja na Pounje. Zbog priključenja novih područja postojeći je kapetanijski sustav 1718. reorganiziran pa je osnovano i pet novih kapetanija (Kostajnica, Jasenovac, Dubica, Zrin i Glina). Iako u vojnim pitanjima podložna banu, poseban je položaj kao biskupska utvrda imala Dubica, kapetana koje je imenovao zagrebački biskup. Banska je krajina 1723. imala 627 plaćenih i 4738 neplaćenih vojnika. Reorganizacijom Vojne krajine sredinom XVIII. st. na prostoru Banske krajine umjesto dotadašnjih kapetanija utemeljene su dvije pukovnije – 69. pukovnija sa sjedištem u Glini (Prva banska krajiška pješačka pukovnija) i 70. pukovnija sa sjedištem u Kostajnici (Druga banska krajiška pješačka pukovnija). Pukovnije pritom, osim jasno definiranih vojnih, postaju i teritorijalno-upravne jedinice. Odlukom Marije Terezije 1753. Petrinjska je kapetanija konačno izuzeta iz Slavonske krajine i pripojena Banskoj te iste godine postaje središtem 70. pukovnije i glavnoga zapovjednika. Glavno zapovjedništvo premješteno je 1776. u Zagreb, 1783. spojeno u zajedničko zapovjedništvo s pukovnijama Slavonske krajine (Varaždinskoga generalata), a 1786. pridružene su im i pukovnije Hrvatske krajine (Karlovačkoga generalata). Banske su pukovnije ipak već 1790. ponovno izuzete u zasebno zapovjedništvo, da bi konačno 1823. bile ponovno spojene u Ujedinjenoj bansko-varaždinsko-karlovačkoj generalkomandi (od 1848. Zagrebačka generalkomanda).
Područje cijele Vojne krajine, tako i Banske krajine, razvojačeno je 1873. te 1881. priključeno Trojednoj kraljevini. Kulturna ostavština banskoga pograničja očituje se u nazivu Banovina (i Banija) koji se danas rabi za prostore nekadašnje Banske krajine.
